Maximilian
Sjedim na stolici i gledam u bolnički krevet na kome leži jedna od najhrabrijih i najjačih žena koje poznajem, a poznajem ih popriličan broj. Velika doktorica Nikol Benet sad je samo malena uplašena djevojčica izgubljena u svojim najgorim noćnim morama. Njeno tijelo sad mi se činilo tako maleno i nezaštićeno, a tek to lice tako blijedo i tužno. Ipak prelijepo, pravilne crte lica, ni previše blage ni previše stroge bez trunke šminke. Ovako dok sam je gledao nikad joj ne bih dao trideset godina, izgledala je barem pet puta mlađe.
Boljelo me to što je sve ovo morala preživjeti danas, boljelo me što ništa nisam mogao uraditi kako bih je zaštitio. A bio sam tu pokraj nje, bespomoćan i ljut na sebe i cijeli svijet.
Gledajući je danas sjetio sam se svega što sam saznao onjeneoj prošlosti. Kad sam je tek upoznao nisam mogao odoljeti sili kojom me je privlačila i vezala za sebe, pa sam je odlučio provjeriti. Zanimalo me ko je ta djevojka i bez velike muke sam to saznao preko svog detektiva. Za manje od 24 sata u rukama sam imao cijelu njenu biografiju, sve od rođenja pa do dan danas.
Čitajući njen život shvatio sam šta je činilo time što je postala i kakva je bol i patnja stajala iza tog hladnog lica.
Divio sam se petnaestogodisnjoj Nikol gotovo jednako koliko sam se divio djevojci koja je ležala ispred mene. Uzorna učenica od početka pa do kraja školovanja, jako pristojna i vesela djevojčica sve do smrti njenih roditelja.
Gledao sam i kopiju policijskog izvještaja o toj kobnoj noći kad su ona i Stefani izgubile roditelje. Danas je Nikol sve to preživjela ponovno, znao sam to sekundu kad sam je pogledao u oči. Jako dobro sam znao prepoznati strah u očima ljudi kad bih ga vidio. U njenim očima danas vidio sam nešto puno veće i strašnije od običnog straha. Vidio sam svu bol koju je osjećala i dao bi sve što mogu da barem dio tog bola mogu preuzeti na sebe. Da mogu možda ona sad ne bi tako besvesno ležala ispred mene.
U izvještaju sa mjesta nesreće jedino Nikol je bila u koliko toliko svjesnom stanju. Njene fizičke povrede bile su male, gotovo neznatne; ali psihičke traume koje su uslijedile kao posljedica svega što je vidjela i osjetila taj dan bile su nemjerive. Nikol nikada nije tražila psihičku pomoć i odbijala je razgovarati sa psiholozima. Sa svima osim sa jednom psihijatricom koja o tom razgovoru sa njom nije imala ništa puno za reći. Imala je vjerovatno, ali je to prešutjela. Pokušao sam naći tu ženu, no ona je prije par godina izgubila bitku protiv karcinoma dojke i podlegla. Niko više osim Nikol i te žene nije mi mogao reći u kakvom je stanju bila nakon nesreće.
No nije ni bilo potrebe da itko išta kaže sve se to vidjelo na njenim postupcima dalje. Njena borbenost za Stefani bila je nešto što se ne viđa svaki dan. Odbila je starateljstvo čak pet porodica koje su ih željele usvojiti i sama uz pomoć stare bake preuzela brigu nad sobom i malenom Stefani. Cijelu srednju školu Nikol je radila neprestano, preko raspusta čak i po nekoliko različitih poslova. Nakon toga ona i Stefani se sele u drugi grad zbog Nikolinog fakulteta, a Stefani tu upisuje i srednju školu.
Nikol ne živi u domu poput svih ostalih studenta nego u manjem stančiću sa svojom sestrom. Do tad njihova baka već umire pa ostaju same, ali to ne mijenja njihovu situaciju. Nikol i dalje nastavlja da radi kako koju godinu sve jačim i jačim intenzitetom. Žive spokojan i miran život, a kako vidim i jako uspješan s obzirom na to šta su te mlade djevojke bez roditelja danas.
Ono što je još jako zanimljivo o Nikol jeste i činjenica da se ništa o njenom ljubavnom životu ne zna. Imam popis svih mjesta na kojima je radila, koliko dugo i za koji novac, a popis je poprilično dug. Svaki dio njenog života, sve ocjene i sve apsolutno sve o njoj, ali ni jedna jedini podatak o njenim simpatijama-ljubavima. Čak ni jedno jedino ime, osim Viliama Limberga koji se upravo pojavio niotkuda odlučan u namjeri da mi sjebe život.
Priđem krevetu i pomilujem je po dugoj smeđoj kosi, promeškolji se.
Probudit će se! Napokon već satima je bez svijesti, a doktori kažu da je pretrpjela nešto slično nervni slomu ili komi. Ali da će uz odgovarajuću njegu biti dobro.
Koliko mi je bilo drago što će se konačno probuditi i što ću gledati u te njene lijepe okice, toliko sam se i plašio jer kad se probudi ja joj neću imati šta reći. O Stefani i Leu se i dalje ništa ne zna, nestali su bez traga, a njihovi mobilni telefoni su bili isključeni.
Gledao sam je dok je otvarala oči i uživao u ljepoti prizora.
"Max..."
"Jesi li dobro Nikol? Kako se osjećaš?"
"Moja glava, aaajjj Max šta se desilo? Gdje smo? "
"Dobro si, smiri se."
Pogledala je oko sebe i skoro skočila na mene sa kreveta.
"O Bože!!! Max gdje je Stefani? Šta se desilo? Govori mi?"
"Smiri se, doktori su rekli da se ne smiješ uzrujavati."
"Boli me briga za doktore! MAX GOVORI GDJE JE MOJA SESTRA?!"
"Smiri se, sve je uredu." -Ponavljao sam dok sam pritiskao dugme iznad njenog kreveta, pozivajući doktore.
"Auto! Vidjela sam spaljeni sportski automobil!"
"Znam, provjerio sam. Ne brini se nije njihov."
"Kako znaš, auto je gotovo pa skroz uništen?"
"Nikol, razumijem se u automobile, a i provjerio sam sa stručnjacima. Auto jeste sportski, ali porsche i to žute boje. Tako da sto posto to nije njihov automobil."
"Gdje su onda njih dvoje?"
"Ne znam, ali ne brini se saznat ćemo uskoro."
"Jesi li siguran?"
"Jesam."
Ne lažeš? -Upitala ne ozbiljnim glasom, dok su se suze i dalje slijevale niz njeno lice.
Bože izgledala je tako medeno da bih je sad najradije privukao u svoj zagrljaj i više nikad ne bih pustio. Do kraja života...
"Ne lažem, obećavam bit će oni dobro."
Spremao sam se prići joj i zagrliti je snažno kako bi joj pokazao da sam tu uz nju, ali baš u tom trenutku na vratima se pojavio njen zgodni doktor.
"Nikol.." -Pozvao je, a ko drugi nego glavom i ogromnim ramenima Dr. William Limberg.
"Vill!!"
Nikol je skočila sa kreveta i bacila mu se u zagrljaj, a on je spremno dočekao te držeći je u zraku, podignutu od zemlje vratio na krevet. Pri svemu tome nije je ni sekunde odmaknuo od sebe, a ni ona nije pokazala želju za time.
Pričali su nešto, a ja nisam bio sposoban čuti šta, jer mi svu pažnju zaokupirale njegove ruke na Nikol. Dirao je bez pardona, ne obraćajući pažnju ni na mene ni na grupu sestara koje su ljubomorno posmatrale Nikol.
Brisao joj je suze, ljubio je u čelo, mirisao njenu kosu rukama halapljivo prelazeći preko njenog tijela.
Rame, ruka, noga, leđa, koljeno, glava...
Ima li kraja?! Pa kakav je to način, kakav je to prijatelj... halooo?!
Pao mi je mrak na oči od tog prizora pa sam izašao ispred, zatvarajući vrata sobe. U sebi sam pokušavao ostati miran i odoliti porivu koji me vukao da razbijem njušku tom ženskarošu.
No pažnju od mogućeg ubojstva su mi odvukli Stefani i Leo koji su se probijali kroz masu ljudi na hodniku.
"Pa dobro, jeste li vi normalni?!" -Dreknuo sam iste sekunde kad sam ih ugledao.
"Max, je li sve uredu?"
"Nije! NIŠTA JEBENO NIJE UREDU. Gdje ste vi do sad?!"
"Mi.." - Leo je pokušavao naći neki izgovor dok je Stefani samo mirno stajala iza njega, shodno gledajući u pod.
"Dobro sa tobom ću se obračunati kasnije, no gdje si ti bila mlada damo?! Nije te briga što ti je sestra doživjela nervni slom zbog tebe?"
"Nikol, je li ona dobro?"
"Nije dobro Stefani, ta djevojka je premrla od brige za tobom, a ti se mene nisi udostojila ni javiti se na telefon."
"Ja.." -Suza je krenula iz njenog oka, ali nije me bilo briga. Da mi je sestra sad bi joj opalio takvu šamarčinu preko face i zapamtila bi je za života, ali nema veze sve to će mi platiti kreten od njenog momka koji je svu ovu zbrku i izazvao.
"Ulazi unutra i bolje vam je da imate neko jako dobro objašnjenje za sve ovo!"
Ušli smo u sobu, gdje je Nikol i dalje bila u naručju svog "najboljeg prijatelja". Taj čovjek je skidao očima, kakav prijatelj...
"Stefani!!" -Nikol se odvojila od Williama i dotrčala do nje.
"Sestrice, jesi li dobro? Šta ti se desilo? Jesi li povrijeđena? Umrla sam od brige! Da vidim, jesi li dobro? Stefani! O Bože dobro si.. Hvala Bogu.."
Svi smo stajali uočeno i gledali dok se ta planina od žene slamala ispred naših očiju.
Lice joj je bilo crveno, suze su lile niz njeneobrazae, a njene ruke su drhtale. Čas je grlila Stefani, čas se odmicala od nje pregledajući njeno tijelo od glave do pete kako bi se uvjerila da nije povrijeđena. Pa bi je ponovno snažno povlačila u zagrljaj, ponavljajući sve isto.
Postavljala joj je hiljadu pitanja, toliko da Stefani nije uspjela odgovoriti ni na jedno od njih. Samo je ponavljala: " Dobro sam Nikol, smiri se."
Od svih nas Stefani je takav prizor njene sestre najviše bolio. Gledala je izgubljeno u Nikol, dok su joj se suze slijevaju niz lice. Nije mogla da vjeruje u ono što vidi kao ni iko od nas, a nije joj mogla ni pomoći.
Kad se uvjerila da je Stefani živa i zdrava Nikol se malo smirila pa smo ih ostavili same da porazgovaraju.
Čim smo izašli u hodnik, zgrabio sam Lea za vrat krvnični ga privlačeći uz zid.
"JE L' SAD VIDIŠ KAKVO SI SRANJE NAPRAVIO, DEBILČINO!?"
"Znam žao mi je, nisam namjerno! Ja nisam znao da ćete pomislit da nam se nešto dogodilo, nismo ni znali za nesreću dok se nismo vratili..." -Pravdao se.
"Šta nisi znao, o čemu ti misliš?!"
"Kako sam to mogao znati?"
"Zašto ste isključili telefone i imaš li zrno svijesti u glavi da vidiš kakav si pakao danas napravio po Nikol i Stefani?!"
"Samo sam želio da je iznenadim..."
"Mogli ste poginuti!! Dlaka je falila da ne podletile pod kamion, kasnije ta nesreća.."
"Ma daj, izvukli smo se!" -Ponosno se nasmijao.
Rukom sam zamahnuo da ga udarim i jedva sam se suzdržao da to ne učinim.
"Udari, znam da sam zaslužio."
Nikad ga u životu nisam udario, a mnogo puta je to zaslužio. Skupio sam ruke, naslonio se o zid, a potom se srušio na bolnički pod.
"Brate, jesi li dobro?"
"Smakni mi se sa očiju Leo, kunem ti se Bogom da ću te povrijediti."
Ignorišući moje riječi kleknuo je kraj mene te stavio svoju ruku na moje rame.
"Znam da ti teško pada to što vidiš Nikol u ovakvom stanju."
"A ko je doveo do tog stanja?"
"Izvini ću joj se, čim bude bolje."
"Ako te Nikol ubije pomoći ću joj da sakrije tvoje tijelo, čisto da znaš."
"Pošteno!"
"Gdje si bio uopće? Kako ste izbjegli nesreću?"
"Fino, prošli smo prije."
"Za toliko vremena niste mogli..." - Pogledao sam ga, a on se nakesio. Bog zna koliko je brzo vozio...
"Šta mogu? Znaš kakav sam za volanom."
"Znaš li ti kakva je Nikol kad je bijesna?"
Nisam do kraja ni izgovorio to kad je Nikol otvorila vrata bijesna kao ris. Zgrabila je Lea za kragnu od jakne pa snažno povukla na noge uz zid. Pod grlo mu je stavila makaze, a ja i Stefani smo premrli od straha. No nismo joj se htjeli miješati u posao, ni kačiti se sa njom dok je ljuta pa smo samo mirno stali iza nje, u znak podrške.
"Slušaj me dobro ti razmažene bogato derište! Da se šta dogodilo Stefani živog bih te sagradila ovim rukama, je li ti to jasno debilu jedan kretenski?! Da se više nisi primakao mojoj sestri inače..." -Jače je pritisnula makaze na njegovo grlo i Leo je preblijedio od straha.
"Ni..Nikol.." -Leo je pokušao dozvati.
"Začepi kad ja pričam!"
"Je li ti to bilo jasno?!"
Samo je kliknuo glavom, a ja i Stefani smo se pogledali.
"Urazumi ga bolje ti je, da ja ne bih.." -Obratila mi se, pa se okrenula i otišla.
"Šalila se, zar ne?"- Leo nas je upitao blijedo.
Kad niko nije odgovorio nastavio je postavljati isto pitanje dok ga nisam potapšao po ramenu uz riječi; "Dobro si prošao, stari."
Uživao sam, a njegov strah u očima bio je moja kazna. Nije se bojao za sebe, ni blizu koliko se bojao da će zbog te greške izgubiti Stefani. Znao je da je Nikol ozbiljna i da joj nije u navici opraštati greške.
Stefani je otišla do doktora jer se zabrinula za svoju sestru, a ja sam opet ostao sam sa Leom. Dok sam stajao sa njim, ispričao mi je kako su izbjegli nesreću sa kamionom i mirno otišli u vikendicu kako je bilo i planirano. Leo je Stefani kupio poklon za rođendan i planirali su ostati tamo, ali su se zabrinuli za nas pa su se vratili da vide gdje smo zastali. Kad su došlo do mjesta nesreće, zapitali su šta se desilo te ih je policija uputila u bolnicu.
Oboje su bili bez telefona, Stefani je svoj zaboravila, a Leo je ostao bez baterije- što nije uopće čudno za njega. Ko još kreće na put bez telefona ili bez baterije i punjača?!
"Gdje je Nikol?" -Pitali su Stefani i William u glas kad su se vratili.
"Ne znam, otišla je dok si ti još bila tu." -Odgovorio je Leo.
"Sigurno je u toaletu, idem da je potražim." - Rekla je Stefani i nestala.
Dok sam pričao sa Leom primjetio sam da je Nikol ušla u lift i postojalo je samo jedno mjesto gdje je mogla da ode, jer je kancelarija njenog doktora bila na ovom spratu.
Uputio sam se za njom, na krov bolnice. Pretpostavio sam da se tamo uputila jer je željela malo vremena za sebe.
Kako sam i očekivao bila je tu, ali nisam je našao smirenu i sretnu kako sam se nadao, budući da joj se sestra vratila živa i zdrava.
Nikol je stajala na krovu bolnice, posve sama držeći se za ogradu i izgledala je kao da će se srušiti svakog trena.
Pozvao sam je, ali nije se odazivala pa sam se približio kako bih joj pomogao i podržao je. Plakala je, lice i oči su joj bili crveni od plača, tijelo joj se treslo, ali ne od hladnoće.
Pogled joj je bio dalek i izgubljen, samo jedan pogled na te oči i znao sam šta se dešava.
Nije me čula, nije čak bila ni svjesna da sam bio tu uz nju, ona je tog trena bila daleko u svojoj prošlosti. Duboko u toj noći kad se drugi auto zalupilo u automobil njenog oca i ubio njene roditelje, a nju zarobilo na njenoj mlađoj sestri.
Teško je disala, jedva hvatajući zrak kao da će se ugušiti. Oči su joj bile širom otvorena i znao sam da je prizor koji je tada gledala bio zastrašujući. Pokušavao sam je dozvati, protresti, ali ništa. Ničim nije pokazivala da je svjesna ovog trenutka i činjenice da se nalazi u mom naručju.
Sve dok jednog trena nije sama od sebe udarila glavu u moje grudi i glasno zajecala. Svaki njen jecaj kidao je moju dušu na najsitnije oštre komadiće koji su se odmah potom zabijali u moje srce.
Nisam mogao opisati bol koji sam osjećao zbog nje, a bio sam potpuno bespomoćan.
Sve što sam tog trenutka mogao jeste biti uz nju i bio sam. Čvrsto sam je zagrlio, a ona se utopila u mene zagnjurivši glavu u moj vrat. Pustio sam je da se smiri, nisam ništa govorio a nije ni ona.
Smirila se i za živo čudo nije se odmakla od mene. Pustila je da je grlim i znao sam da je uživala u tome.
Ne bih se odvojio od nje ni milimetra da se nije promeškoljila u mom zagrljaju.
"Jesi li dobro? Nisam te zgnječio." -Upitao sam.
Samo je odmahnula glavicom i podigla svoj pogled.
Te uplakane okice, crveni nosic i te sočne usnice mamile su me sebi.
Ovoga puta im nisam odolio.
Spojio sam svoje usne sa njenim i taj dan je odjednom postao najbolji dan u mom životu.
_________________________________________
Evo ga nastavak! Malo i sa Maxove perspektive 😋😋
Napisala sam ga što sam brže mogla, a danas sam bila jako zauzeta. Vaše reakcije na moje pisanje (glasovi i komentari) mi daju motivaciju da što brže napišem nastavak.
Nadam se da vam se sviđa.
Lijep pozdrav! ❤
Dream_Nela
Sledeći deo je moj, Dream_Nela je prevazišla samu sebe sa ovim nastavkom; tako da ću i ja morati da dam sve od sebe.
UchihaMikotoSama