NIKOL
"Nikol, da li si to ti?"
Gledam u čovjeka koji doziva moje ime pokušavajući shvatiti odakle ga poznajem.
Gleda me široko otvorenih očiju kao da je vidio duha.
"Niky.."- Samo jedna osoba me zvala tako, samo jedna...
Na njegovom licu se razvuče široki osmijeh.
O moj bože... Pa naravno!
"Viliame!" - Konačno shvatim, gledajući u njega opčinjeno kao neka šiparica.
Obiđe oko auta otvori moja vrata i pruži mi ruku. Bez razmišljanja je prihvatim. Izađem iz auta i zagledamo se jedno u drugo i dalje držeći se za ruke.
Gusta smeđa nestašna kosa, tople smeđe oči i najslađi osmijeh. Kako je moguće da ga nisam prepoznala, ne vjerujem. To je on Viliam, moj najbolji prijatelj, moja prva ljubav, moje djetinjstvo.
Gledajući ga u oči osjećam se opet kao klinka od petnaest godina. Kroz glavu mi prolaze svi nestašluci koje smo radili zajedno, svo vrijeme koje smo zajedno proveli. Bili smo nerazdvojni godinama. Kako je moguće da je taj osmijeh ostao isti i taj topli pogled koji je grijao moje tijelo.
Stajali smo poput dvije budale, na hladnoći ispred glavnog ulaza bolnice, držali se za ruke i gledali jedno u drugo u čudu. Promatrajući, upijajući sve promjene koje nam je život nabacio. Nekad najbolji prijatelji sad neznanci koji se jedva prepoznaju. Trebalo bi biti tako, ali nije.
On je i dalje Vili kojeg sam poznavala, on je i dalje moj prijatelj, iako se godinama nismo vidjeli i nemam pojma šta se dešava u njegov životu. Niti on zna išta o meni.
Propustili smo mnogo, ali osjećaj je isti.
Kao da čitamo jedno drugome misli u isti čas pustimo ruke i zagrlimo se. Prebacim ruke preko njegovog vrata, a on svoje preko mojih leđa i privučemo jedno drugo u čvrsti zagrljaj.
Tako je toplo, tako poznato, tako umirujuće.
"Ne vjerujem, mislio sam da te više nikad neću vidjeti."
"I ja sam. Toliko vremena je prošlo."
"Sad mi izgleda tako malo."
"Osjećaj je isti." -Kažem i odmaknem se malo od njega gledajuci ga u lice. Želim vidjeti njegov izraz.
"Osjecaj je i dalje isti."- Ponovi gledajući me u oči. Bože te smeđe okice, te fine ženske trepušice.
Nasmijem se, a on se blago namršti kao da zna zašto se smijem.
"Nisi se promijenio ni malo. Je li to moguće?"
"Ti jesi, jedva sam te prepoznao."
"Život."
"Život, da." – Odgovori pomalo tužno i dalje me ne puštajući iz zagrljaja.
Gledam ga i moje srce je puno.
"Tako mi je drago što te vidim."- Kažem tiho.
U tom trenutku pojavi se medicinska sestra u plavom odijelu
"Doktore trebamo vas, vaša smjena je počinje za pet minuta."
"Dolazim"- Kaže i dalje ne skidajući oči sa mene.
"Posao, kasniš..."
"Znam."
"Hladno ti je?"- Kaže i tek tad shvatim da sam bez kaputa izašla iz auta.
Odmahnem glavom i nastavimo se gledati oboje nasmijani i sretni.
"Ne mogu ti opisat koliko mi je drago što te vidim." - Ovoga puta kaže on meni.
Nasmijem se. Uzvrati osmijeh. Bože pogledaj te usne i te zubiće...
Zagledam se u njega po ko zna koji put, vraćajući se u svoje djetinjstvo.
"Prošli smo toliko toga zaj.."- Glasna truba me prekine u pola rečenice. Uplašim se i odmaknem od njega po okrenem da pogledam odakle taj zvuk dolazi.
Kamion iza mene, čeka da se pomaknem sa autom. Mahnem šoferu da ću brzo, a on se namršti.
"Zaustavila sam saobraćaj."
"Izgleda ljutito." -Odgovori gledajući u kamijondžiju.
"Bolje da idem."
"Želim da te vidim." -Kaže odjednom.
"Molim?"
"Mislim ponovno, želim da te vidim ponovo."
"Naravno."- Nasmiješim se.
"Večera, večeras?"
"Može, svakako ne radim danas."
"Ja završavam u pet."
"Meni odgovara."
"Bože Nikol."- Zagrli me, uzvratim zagrljaj. Truba se opet oglasi.
"Sad ozbiljno idem."
"Znam jedan dobar restoran."- Dobaci dok sam odlazila.
"Pričaj mi o tome. Zvat ću te."
"Jedva čekam." -Kaže prije nego uletim u auto.
Smejem se dok ga gledam kako se udaljava, stane ispred ulaza i mahme mi. Na njegovim usnama osmijeh kao i uvijek.
"Kao i uvijek. Osjećaj je isti." -Kažem tiho.
Truba se opet oglasi. Mahnem šoferu, upalim auto i maknem se sa puta. Promatrajući Viliama na retrovizoru. I dalje stoji ispred bolnice i gleda u našem smjeru. Falio mi je..
Kad izađem na ulicu okrenem se prema Stefani na koju sam nakratko zaboravila. Njen izraz lica je nezaboravan. Pospanih očiju i otvorenih usta kao riba zuri u mene nepomično.
"Stefani."
"Jel ja sanjam?"- Nasmijem se na to.
"Zašto sestrice?"
"Jel ja sanjam ili si ti upravo imala mini romansu sa mojim mentorom ispred javne bolnice?"
"Ma šta pričaš?"- Nasmijem se.
"Šta pričam, skidali ste se pogledom kao da ste bili sami.. Kakav je ono zagrljaj? I kako se to smiješ?"
Samo se smješkam i znam da je to izluđuje pa nastavi.
"Nikol? Sestrice. Jesi li to ti?"
Nasmijem se opet, ništa ne odgovarajući.
"Objasni mi, otkud ti sa mojim mentorom?"
"Nije takvo poznanstvo Stefani, zar ga ne prepoznaješ?"
"Prepoznajem ga. Naravno da ga prepoznajem to je moj mentor, radim sa njim svaki dan."
"Stefani to je Viliam."
"Znam Viliam Limberg, moj MENTOR."
"Stefani to je Viliam, Vill, Villy."
"Ubio me Bog, ako si ti normalna. Šta je sa tim osmijehom?"
"Stefani to je moj Vill.."
"TVOJ Vill! Zaboga, prestani da se smiješ Nikol sa tobom stvarno nešto nije u redu. Da se vratimo u bolnicu da obavimo pretrage? Jesi li pila nešto danas?"
"Uzbuđena si polako, smiri se."
"JA uzbuđena! Ne bacam se ja u naručje nepoznatom muškarcu i smijem se kao neka zaljubljena šiparica pola sata nakon toga."
"Stefani, sjećaš li se mog najboljeg prijatelja u djetinjstvu? Bilo smo nerazdvojni on i ja." - Počnem da objašnjavam, a ona me gleda blijedo.- "Ne sjećaš se, bio nam je prvi komšija. Živio u crvenoj kući odmah do nas. Stalno sam bila sa njim."
"Nikol šta je sa tobom; ne sjećam se nikakvog komšije?"
"Viliam, bio je stariji od mene dvije godine, uvijek smo se igrali zajedno bez tebe. Ti si bila mala tad." - Gleda me kao da sam luda.
"Stefani, ne sjećaš se Mede?"
"Kakvog mede?"
"Boze Stefani. Poklonio ti je smeđeg medu sa kojim si bila nerazdvojna. Zvao te mali mišu moj. Ti si medu nazvala mišo, a Viliama si zvala medo."
Gledala sam u njeno lice i požalila što ovo niko ne snima. Izgledala je kao da je netko pukao po licu.
"Sjećamm se."- Vrisnula je.
"Da da, to je on!"
"O moj Bože, stvarno je on! Pa ima na slikama kako ga nisam prepoznala."
"Ironično, čovjek se skoro nikako nije promijenio, a i meni je bilo teško da ga prepoznam na početku."
"Nikol, ja ne vjerujem. Radim sa tim čovjekom svaki dan."
"Hej maleni mišu moj."- Kažem joj i obje se zasmijemo sjećajući se starih dana.
"Sjećaš se da si uvijek plakala kad smo se mi igrali, htjela si sa nama."
"Sjećam se da ste uvijek bježali od mene." - Namrštila se.
"Sjećaš se mede kojeg ti je kupio. Bila si nerazdvojna od njega, nisi mogla zaspat bez tog medvjedića."
"Sjećam se Miša."
"Svi smo ti se smijali, stalno si govorila dajte mi misu, a tražila medu."
"Vilu nisam ni znala ime, on je za mene bio i ostao Medo."
"A baš je medo." - Kazem i pogledam u sestru koja na tu moju rečenicu podiže obrvu i pogleda me.
Znam taj pogled.
"Jesi li gladna?"- Upitam da skrenem sa teme.
"Jesam li? Umirem od gladi."
"Šta kažeš na kinesku kuhinju?"
"Kažem da ti ti najbolja sestra na svijetu."
"Zadrži tu misao." - Nasmijem se i uhvatim sljedeće skretanje pa okrenem auto, iako smo skoro bile kod kuće.
"Ti si ozbiljna?"
"Da, ne radim danas. A i trebamo isprobati novi televizor. Ne možemo gledat filmove bez hrane."
"Novi televizor?"- Upita me, a ja je samo pogledam.
"Kupila si ga, zar ne?"- Nastavi.
"Pa naravno."- Kažem gledajući njen osmijeh.
Nema ništa vrednije na svijetu od toga.
"Kineska četvrt je daleko, uzmi jastuk od pozadi i spavaj. Ja ću nam pokupit hranu i idemo kući uživati u kućnom kinu."
"Obožavam te, hvala ti medo".- Kaže i posegne za putničkim jastukom.
Ušuška se u jakni, nasloni na jastuk i zaspi brzo.
Smanjim radio i nastavim voziti kroz gusti njujorški saobraćaj, razmisljajući o Viliamu i svemu što smo prošli zajedno.
Izađem iz auta pažljivo i tiho, odem u tri kineska restorana i kupim sve što Stefani i ja volimo. Nazovem Magdu i dam joj slobodan dan, zatim se tiho vratim u auto.
Prije kuće svratim i do supermarketa kupim sve potrepštine i konačno se uputim u našu zgradu.
Stefani se probudi tek na ulazu u garažu.
"Spavalice, jesi se odmorila?"
"Jesam, već smo kući. Spavala sam cijelim putem?"
"Puna četiri sata sestrice."
Gledam je dok se razbuđuje mrseći svoju plavu kosicu, baš isto to je radila i kao djevojčica. Uvijek kad ustane protrlja glavu, valjda da provjeri da li je još tu.
Nasmijem se.
Mali mišu moj...
….
Tuširanje mi je stvarno dobro došlo. Nakon skoro pet sati izležavanja ispred velikog zida na kome se sad nalazio veliki kućni kino koji je moja sestra žarko priželjkivala, a ja kao dobra starija sestra ispunjavala sve njene hirove. Od izbora filma, hrane do češkanja po kosi i leđima, grljenja tokom strašnih scena na filmu i slično...
Nakon tuširanja navukla sam na sebe crne pantalone i plavu-rozu zimsku košuljicu. Nisam se puno dotjerivala kao što je Stefani insistirala.
Jednostavo sam se obukla, pustila svoju dugu smeđu kosu koja je od prethodnog dana i dalje bila u loknicama i za živo čudo i dalje izgledala savršeno.
"Na šta to ličiš Nikol?!" -Čula sam razočarani glas svoje sestre kad sam ušla u dnevnu sobu.
"Molim, zašto?"
"Nisam li ti stavila crnu haljinu na krevet? Zašto je nisi obukla?"
"Nemam vremena za tvoje gluposti Stefani."
"Nisu to gluposti ženo, obukla si se kao da ideš do supermarketa, a ne na dejt."
"Po hiljaditi put, OVO NIJE DEJT!"
"Daa, baš! Pazi da ti netko ne povjeruje u to." - Nasmijala se.
Samo sam odmahnula glavom i nastavila svojim putem, jer znam da nema koristi raspravljati sa njom o tome.
"Dobro, dobro.. ne moraš obući haljinu, ali daj mi makar da te našminkam." -Nastavljala je.
"Našminkala sam se."
"Ti rumenilo, sjajilo za usne i maskaru nazivaš šminikom?"
"Da i to sasvim dovoljnom šminkom za izlazak na večeru sa starim prijateljom."
"Nikol, to je skup i prestižan restoran. Tamo ne ide svako."
"Kakve to veze ima?"
"Ne možeš se tamo pojavit kao srednjoškolka."
"Ne izgledam kao srednjoškolka skinula sam naočale i stavila sočiva."
"To si uradila jutros!"
"Pa dobro svejedno nemam ih."
"Ali.. Nikol.."
"Ova rasprava je završena Stefani."
Ozbiljno sam je pogledala i promijenila ton.
Shvatila je da nema rasprave.
Stefani je i dalje bila malo dijete to se nekada moglo primijeti po njenim postupcima.
Sad sam je iznervirala pa je bijesno puhnula, okrenula se i sjela na naslonjač sećije. Skupila se i prekrižila ruke namrštenog lica, kao dijete kojeg roditelji poslali u kaznu.
Dok sam je posmatrala navukla sam zimski kaput i crne čizmice sa malom petom.
Prišla sam joj, poljubila je u čelo i njene bore su nestale.
"Ti si malo razmaženo derište."- Tepala sam joj.
"Vještice jedna neposlušna."- Odgovorila je sa osmijehom na licu.
"Idi spavaj Stefani, radiš sutra."
"Ooo ali ne radim, sutra imam slobodan dan."
"Otkud to?"
"Pa ima privilegija kad ti je mentor stari Medo."
"Medo! Da se nisi usudila da ga koristis kao bijeg od posla Stefani!!"
"Neću, ne brini. Samo se šalim."
"Ozbiljna sam!"
"I ja sam."- Nasmijala se zločesto, a ja sam pobjegla iz stana.
Restoran u kojem sam se trebala naći sa Viliamom bio je tri bloka dalje od moje zgrade pa sam se uputila pješke.
Čekao me ispred restorana i čim me uočio krenuo mi je u susret. Zagrlili smo se i jedva odvojili jedno od drugog, falilo mi je ovo. Ta toplina i njegov miris na mene su djelovali kao veliki zagrljaj djetinjstva, a ne mogu vam opisat koliko mi je to trebalo.
Odmah na ulazu u restoran konobar nam je uzeo kapute i odveo nas prema našem stolu kojeg je Viliam prije rezervirao.
Iako mu je lice više manje ostalo isto, osim brade i pokoje bore na licu koje su mu davale taj šmek odraslog i ozbiljnog momka. Njegovo tijelo se posve promijenilo od onog što sam pamtila. Bio je viši od mene za glavu, na sebi je imao tamno plave pantalone i svijetlo plavi džemper koji mu je stajao neodoljivo. Njegova široka ramena i mišići na rukama fino su se iscrtavali ispod džempera privlačeći željne poglede ženskog pola, kako moj tako i žena oko nas.
Kosa, oči i usne su mu ostale baš onakve kakve pamtim. Medene, slatke, dječje i tako neodoljive.
Gledala sam ga upijajući se u njegovu blizinu, a taj osmijeh za mene je bio zarazan kako prije petnaest godina tako i sad.
"Maksilofacijali hirurg kažeš? Stvarno Nikol, stomatologija??" - Pogledao me podignutih obrva.
"Još uvijek se plašiš stomatologa?"- Nasmiješila sam se.
"Ja, ne.. naravno da ne."- Rekao je, a osmijeh je na trenutak nestao sa njegovog lica.
"Stvarno Will, pa ti si veliki dječak."- Opet sam prasnula u smijeh dok je njegovo lice mijenjalo boje.
"Hej, hej za taj strah nikad nisi prestar!"
"Znaš šta kad bolje razmislim sutra imam slobodnih termina. Kad ti odgovara da te ubacim na kontrolu?"
"Šališ se?"
"Ne! zašto?"- Glumila sam ozbiljan ton dok sam uzimala zalogaj ukusne ribe.
"Vidiš zaboravio sam ti reći, ali ja sutra napuštam Sjedinjene Američke Države. Zauvijek!" - Na ovo smo se oboje nasmijali.
"Hajde, hajde ne drami toliko. To je samo mala kontrola. "
"Hvala ti, ali zadovoljan sam izgledom svojih zuba."
"To jesu stvarno lijepi zubi. Zato mi daj da ih pogledam."
"Vjerujem ti, život bi ti dao, ali molim te ne traži od mene da te posjećujem u ordinaciji. Znaš kako to mjesto i taj miris utiču na mene."
"Ohh vjeruj mi tvoje posjete stomatologu svi pamtimo. Podsjećaš me na Stefani, čak i ona je bila mirnija od tebe."
"Ona je pametna i razumna mlada dama."
Nastavili smo pričati o meni i Stefani i ja sam u ispričala ukratko sve što se dešavalo u našim životima od kad smo izgubili kontakt.
"Dobro pričaj mi, šta se desilo sa tobom?"
"Preselilo smo se."
"Da, to znam."
"Zapravo puno smo se selili."
Vilov otac bio je inženjer građevine i zbog posla stalno je putovao, a Vilova majka je umrla još kad je on imao samo pet godina. Zbog očevog posla on je ispaštao najviše, zbog toga su se stalno selili. Dok su moji roditelji bili živi brinuli su o njemu kad mu je otac odlazio na duga poslovna putovnanja. Nakon njihove smrti Vilov otac nije imao izbora i morao ga je voditi sa sobom.
"Kako to da si upisao medicinu? Nisi li želio upisati arhitekturu?"
"Nisi li ti govorila da zelis biti ljekar i pomagati ljudima?"
"Da, pa i jesam."
"Stvarno?"
"Stomatolog je ljekar!"
"Jeste, ali onaj koji muči ljude."- Nasmijao se.
"Ma daj molim te, dvadeset i prvi je vijek stomatologa se plašite samo ti i Stefani, plus djeca iz vrtića koja taj strah prerastu nakon prve posjete stomatološkoj ordinaciji." -Vješto sam uzvratila udarac.
"Za srce si me ujela, da znaš."- Glumio je povrijeđenost.
"Nisi mi odgovorio šta se desilo pa si se odlučio za medicinu?"
"Nakon srednje sam ipak shvatio da je medicina moj pravi put. Mislim da oboje znamo ko mi je bio inspiracija za to."
"Moja majka."- Izgovorila sam tiho.
"Upravo tako." -Potvrdio je i sa njegovog lica je nestao osmijeh, a u očima mu se vidjela bol.
Viliam je volio moju majku kao svoju, a ona je o njemu brinula kao i o meni i o Stefani. Kad je Vill bio sa nama nije nas razdvajala, bila je savršena mama za sve tvoje. Nasuzila sam kad sam se sjetila svih stvari koje smo prošli sa njom.
"Sjećaš se kad smo pravili kućice od drveta sa tvojim ocem?"- Upitao me.
"Sjećam uvijek si glumio velikog dječaka i skoro svaki put završavao povrijeđen."
"Tvoja majka nas je liječila iz one male narančaste kutije za prvu pomoć."
"Sjećam se da, uvijek nas je grdila nakon toga."
Pričali smo tako satima, vraćali se u dane kad smo oboje bili tako nevini, čisti i sretni bez obzira na sve. Život nije bio jednostavan ni za mene ni za njega od tog kobnog dana, ali smo ipak oboje uspjeli.
U sred našeg razgovora neko se nakašljao pored našeg stola, podigla sam pogled i ugledala osobu koju najmanje očekivala.
"Gospođice Nikol."
"Max, ovaj gospodine Karingen. Šta vas dovodi ovdje?" -Pogled mu je bio hladan.
"Posao. Poslovna večera."- odgovorio je hladno pa dodao- "Vas?"- usmjeravajuci svoj pogled na Viliama.
"Ovo je najbolji prijatelj Lea, Stefaninog momka." -Ustala sam i prestavila Maxa Viliamu.
"Viliam Limberg, drago mi je"- Vill je ustao i pružio mu ruku koju je Max sa oklijevanjem prihvatio.
Situacija je bila jako napeta i imala sam osjećaj da je Maximilian ljut; mada mi nije bilo jasno zbog čega.
Kratko nakon toga Max je otišao za svoj stol i ostavio nas da završimo čokoladni desert koji je bio nezaboravano dobar.
Kad smo krenuli kući Vill se ponudio da me isprati i prošetali smo do moje zgrade.
"Zima je definitivno najljepše doba u New Yorku. Zar ne? Daje mu neku posebnu čar."- Rekla sam uzbuđena dok sam ruku pod ruku sa njim prolazila kroz jedan od prelijepih njujorških parkova. Noć je bila pala, svjetla se popalila, a okolo nas snježna bajka.
"Jeste. Zaista je posebno, pogotovo večeras."
"Magično."- Dodala sam.
"Baš kao i ovaj dan." -Odgovorio je gledajući me.
Taj pogled zaustavio je moje disanjanje na nekoliko sekundi ostavljajući me bez zraka.
I zaista je bilo magično...
_________________________________________
Mentor⬆️
Dream_Nela ♡
Hoću da čujem vaše mišljenje u komentarima!!
Ili ću da odužim pisanje sljedećeg nastavka. 😈😈😈 Samo kažem 😏🙃🤫😋
Sviđa li vam se mentor djevojke?
Maximilian ili Viliam??
Pitanje je sadd!!