Sestre 🔚~UchihaMikotoSama&Dream_Nela

33.

Udubljena u svoje misli nisam obraćala pažnju dok sam prelazila ulicu sve dok me sirena automobila koje juri prema meni nije dozvala svijesti. Auto se zaustavi tik ispred mene, a ja stojim nepomična, na sred ulice rukama štiteći stomak. U tom trenutku shvatim. 

Neću abortirati svoju bebu, borit ću se za nju jer ja sam njena majka i to je moja dužnost!!

"Nikol, jesi li dobro?" - Ana mi priđe čim zakoračim u polikliniku. 

"Dobro sam Ana, kasnim li?"

"Ne ima još pola sata do termina."

"Super, bit ću u svojoj kancelariji, zovi me kad budem potrebna." 

"Hoću, sigurno si dobro?"

"Jesam, samo sam malo umorna."

"Nikol blijeda si kao kreč i to već danima. Šta te muči?"

"Znaš već novi projekat, majstori, novac, sva ova gužva na poslu utiče na mene i na.." -Krenem reći moju bebu, ali se zaustavim na vrijeme.

"Znam sve to je bilo i prije, ali zadnja tri dana si..."

"Šta?"

"Nikol kriješ li nešto od mene?"

"Ne."

"Kunem se Bogom gledam te i vidim da kažeš ne, ali ja čujem jedno veliko DAA!"

"Ana."

"Molim?"

"Volim te, ali užasno si naporna."

"Hvala ti, sve je to za tvoje dobro."

"Osjećam se kao Stefani dok joj ja držim pridike."

"Znači sad znaš kakav je osjećaj." -Nasmiješi se.

"Ajde dosta je za danas idem završit papirologiju, javi mi kad dođe pacijent." - Morala sam pobjeći od nje, čitala me kao knjigu. 

"Bojim se da će papirologija morati da čeka."

"Zašto?"

"Imaš posjetu."

"Koga?"

"A šta misliš?"

"Vill?"

"Da, čeka te u ordinaciji već sat vremena."

"Super." -Kažem mrtvo.

"Stvarno si nepravedna prema tom momku."

"Znam, ubij me!"

Već danima nisam pričala sa Viliamom, tačnije od kad smo saznali da sam trudna, bilo mi je neugodno da ga pogledam u oči, a i on je jedno vrijeme bio ljut na mene pogotovo nakon što sam mu priznala da je Max otac djeteta. 

Pokušala sam ga izbjegavati na sve moguće načine, ali to je bilo jako teško jer je Viliam najupornija osoba koju poznajem, poslije mene same. Nisam mu odgovarala na pozive, izbjegavala sam sva mjesta gdje bih ga mogla sresti, naredila sestrama da govore da nisam tu čak je i Stefani stalno zapitkivao o meni, toliko da sam se bojala da ona nešto ne posumnja.

"Nikol, zašto me izbjegavaš, šta je sa tobom? Kako je beba?" -Zagrli me čim uđem u ordinaciju.

"Viliame tiše malo." -Ukorim ga. - "Čut će te neko. Dobro smo, oboje smo dobro." 

"Sigurno? Peterson mi reče da si odbila riješiti se b.." -Gleda me sumnjičavo.
Robin Peterson je bila moj ginekolog, a ujedno i cijenjena profesorica i naravno da je poznavala Viliama.

"Jesam." 

"Je li to konačna odluka?" 

"Da, odlučila sam bez obzira na sve zadržat ću ovu bebu, moram to uraditi Ville. Dijete nije krivo za moje greške i neću dozvoliti da ono ispašta za to."