Sestre 🔚~UchihaMikotoSama&Dream_Nela

32.

"Da stvarno liče jedna na drugu." 

"Ne samo fizički, nego i psihički jedino što Stefani ima veću želju za napretkom od naše majke, dosta je ambicioznija pa valjda je tu na mene."

Ana se nasmiješila.

"Idem da provjerim je li sve spremno i da ti donesem svježe odijelo."

"Hvala ti." -Zahvalila sam se. 
Izašla je iz moje kancelarije, a ja sam nastavila da dovršavam svoje hamburgere. Apetit za hranom mi se nenormalno povećao ili bolje reći apetit za mesom. Jela sam ga kao luda i sad vjerujem u onu priču da stres stvarno udara u želudac prvo, pa odatle i svugdje drugo.

Više od mjesec dana je prošlo od kako je Stefani doživjela nesreću i otkako je onaj nesrećnik izbrisao iz života. Od tad se sve promijenilo, Stefani se postepeno povlačila u sebe i okretala se poslu, nije čak ni iskoristila cijelo bolovanje, a vratila se poslu i ucenju. Polagala je ispite kao nikad do sad, radila bez žalbe što je do sad za nju bilo nezamislivo i patila.

Ni ja više nisam sigurna zbog čega je više patila zbog Lea ili zbog bebe koju je izgubila bez da je i znala da je ima. Vjerovala sam da je to i promijenilo toliko, krivila se za smrt te bebe iako to nije mogla spriječiti.

Možda je i bila sudbina da se to desi i da otkrije kakav je ustvari gad njen zaručnik. No kako god bilo i mene je boljelo isto što i nju, boljelo me što je taj kreten ostavio bez da se dostojno i pozdravio sa njom, a još više me boljela činjenica da je nevin dječji život platio zbog toga.

Nisam joj rekla da sam išla do Lea, nikad joj nisam ispričala kako se ponašao prema meni i šta mi je sve rekao. Nisam to uradila da bi ga zaštitila, uradila sam to zbog svoje sestre, nisam je željela povrijedit dodatno. 

Možda između njih sve i jeste gotovo, ali je on ipak njena najveća ljubav u životu i Bog zna da ga neće lako zaboraviti. Zašto ja onda da rušim i to malo vjere u njoj, malo vjere u njegovu ljudskost.

Nisam joj rekla ništa ni o meni i Maxu, nisam joj ispričala šta se desilo noći njene zaruke. Nisam joj priznala da sam je lagala da radim dok sam danima posramljena ležala u krevetu. Nisam rekla, a možda nikad ni neću; on je za nju bio i ostao samo Leov najbolji prijatelj. 

Kako se Stefani okrenula poslu i ja sam uradila isto, možda čak i malo pretjerala u tome. Naime kad sam se vratila u New York morala sam naći zamjenu za moje prisustvo na poslovnom putovanju koje je bilo obavezno i u tom treutku mi se činilo kao pametna ideja da me zamjeni jedan od mojih starih prijatelja, redovni profesor na Stomatološkom fakultetu.

Da bi on bio na mom mjestu, ja sam morala doći na njegovo te sam već mjesec dana radila kao vanredni profesor na fakultetu, što mi uopće nije trebalo u životu. Pored toga nisam odustala od ideje da proširim polikliniku te sam podigla ogroman kredit i dodala dva dodatna sprata svojoj zgradi. Sad ih je imala ukopnno četiri od toga dva nedovršena. Na prvom spratu se nalazila moja trenutna poliklinika, na drugom moja kancalarija i par ordinacija koje sam sredila prije, a ostala dva su još uvijek bila u neredu. Kad bih vam pričala koliko majstora, opreme i znanja treba da bi se uredila jedna ordinacija za bilo kojeg specijalistu ne bi mi vjerovali, a da ne spominjem novca kojeg ja trenutno nemam.

Sve u mom životu se pretvorio u trku sa novcem i vremenom, i jednog i drugog mi je ponestajalo, ali ja sam se i dalje borila.

Kad sam završila sa jelom ostalo mi je još svega petnaest minuta do jako komplikovane operacije za koju nisam bila sigurna hoću li je moći završiti, a bila sam jedina koja je mogla obaviti.
Skinem štikle sa visokim potpeticama kako bih si izmasirala bolna i otečena stopala, opsujem u sebi i tiho i po ko zna koji puta se zakunem da ih više neću nositi.