Sestre 🔚~UchihaMikotoSama&Dream_Nela

6.

"Sigurno je neka greška, djevojka samo liči na Stefani."

"To je Stefani Magda!" - Kažem glasnije nego je bilo potrebno, zgužvam novine bacajući ih u kut prostorije.
Zgrabim svoj telefon i tamo imam šta da vidim, moja fina sestra i njen novi dečko popunili današnje naslovne stranice gotovo svih novina u gradu.

"Leo Anders povrijeđen u zagrljaju zgodne plavuše.
Leo Ander izazvao tuču u baru, zadobio teške povrede.
Ko je djevojka zbog koje je povrijeđen poznati biznismen...?"

Nakon što sam prelista par članaka pao mi je mrak na oči od muke, Stefani je imala sreće što trenutno nije bila kući. Jedina pozitivna stvar svega ovoga je bila ta što sam konačno saznala ko je misteriozni plavušan.
Liftom sam sišla u podzemnu garažu po auto. Nakon saobraćajne nesreće u kojoj sam izgubila roditelje mrzila sam voziti i maksimalno sam to izbjegavala. Na posao sam išla pješke iako moja poliklinika i nije bila toliko blizu, duga šetnja mi nije smetala. Šta više opuštala me prije napornog poslovnog dana. Češće sam koristila i vožnju taksijem kako bi izbjegla auto i gusti njujorški saobraćaj, ali sam se ovoga puta morala izabrati auto zbog Stefani.

Nakon duge vožnje parkirala sam se ispred velike luksuzne zgrade. Još jednom sam provjerila adresu i uvjerila se da je to mjesto koje sam tražila. Pažljivo sam izašla iz automobila i uputila se prema ulazu preko malog, ali pažljivo uređenog parkića ispred zgrade. Vrata mi je otvorio zaštitar, a ja sam mu se pristojna zahvalila. Hol zgrade izgledao je kao predvorje nekog skupog hotela, a na sredini tog hola nalazio se veliki drveni pult.

"Dobro jutro, trebala bih gospodina Lea Andersa. Možete li ga obavijestiti da sam tu?" -Obratila sam se starijem gospodinu iza pulta.

"Oprostite gospodin trenutno nije tu." -Odgovorio mi je odbojno što me još više razljutilo. Na njegovom pogledu i zlobnom smiješku vidjela sam da laže, a ja nisam planirala tek tako odustati.

"Slušaj te me gospodine fin..." -Krenula sam mu očitati lekciju kad me poznati glas prekinuo.

"Sve je uredu, gospođica je sa mnom."

"Naravno, gospodine. Izvolite ključ." - Dodao mi je sivu karticu koju sam uzela, a zatim se nevoljko okrenula prema čovjeku koji je stajao iza mene i smješkao se.

"Dobro jutro, gospođice Benet. Nisam se nadao da ću vas sresti tako brzo."

Elegantno obučen kao i uvijek, pretpostavljam. Tamno plavo odijelo sa prslucetom iste boje, ispod bijela košulja bez kravate, smeđi kaput i smeđe cipele. Tamna gusta kosa, uredna brada od par dana, zloban osmijeh i prodoran pogled.
Odisao je autoritetom i moći koju mnogi ljudi nisu mogli prikazati na takav način iako su se trudili, njemu je to čini se lako polazilo za rukom.

"Dobro jutro, gospodine.."

"Maximilian Karingen, gospođice Nikol." -Pružio mi je ruku i ja sam je prihvatila.
Na sami dodir njegove kože poznata struja prostruji kroz moje tijelo, a njegove smeđe oči ukočiše moj pogled. Nelagadno izvučem ruku iz njegove i natjeram se da skrenem pogled.

"Vidim pročitali ste novine."

"Jesam, na žalost."

"Krenuli ste Leu?"

"Da."- Odgovorim kratko.

"Izvolite." -Pokaže mi rukom prema liftu.

Nikad se nisam osjećala ovako u blizini nekog muškarca, ovaj čudni osjećaj u želucu je za mene bio nešto sasvim novo.

Hodali smo usklađenim koracima prema liftu, a iza nas su išla dvojica njegovih gorilla. Bila sam visoka preko metar i osamdeset plus štikle i opet je bio viši od mene skoro za glavu. Trudila sam se ne gledati ga iako sam svo vrijeme osjećala njegov pogled na sebi. Pred liftom mi je pružio ruku, gledajući u mene dok sam ga ja zbunjeno pogledala.