Uvod

2.8K 94 37
                                    

"MOGUĆE JE SVE ŠTO NIJE NEMOGUĆE"

Februar 21.

"Sutra je veliki dan." - ponovila sam istu rečenicu po ko zna koji put u ovih par dana.
"Ne razmišljaj previše, pokušaj da se opustiš." - posavetovala me je Tina, uz blagi, prijateljski osmeh, a potom prebacila ruku preko mog ramena.
"Šta ako nešto krene po zlu?" - zabrinutost me nije napuštala, uprkos težnji da negativnu energiju zamenim pozitivnom.
"Ne možeš znati šta će biti, na tebi je da daš svoj maksimum, a hoće li to biti dovoljno - pokazaće se. Mada, Mari, da se ja pitam, tron bi bio tvoj, bez bilo kakve test - provere i ostalog."
Ništa nisam odgovorila, već sam je samo privukla u zagrljaj, zahvaljujući nebedima što imam osobu kao što je ona, pokraj sebe.

-Gimnazija, Vladičin Han, 12:00-

Rastavši se sa tri slepljena papira, pohitala sam ka izlazu, dok su mi velikim mozgom 'strujile' silne brojke i krive. Zakoračivši van dugih zidina, uputila sam se u ugao hola gde me čekao dobro poznati par očiju.
"Zadaci su bili jako obimni, ali, mogu reći da sam se snašla. Uradila sam ih sve, sem poslednjeg." - brzinom munje sam počela da referišem, ni ne čekajući ni da se skroz primaknem profesorki. Glas mi je podrhtavao, kao i čitavo telo. Kako mrzim tremaroša u sebi.
"Odlično, ne verujem da je iko uradio sve. Pratila sam i slušala komentare ostalih, niko nije stopostotno zabriljirao Nemaš razloga za brigu i nevericu. Verujem u tvoj uspeh." - nastupila je ohrabrivački, iznenadivši me prijatno. Tako netipično i neočekivano od nje, ali tako dobrodošlo u ovom momentu.
"Pričekaj me ovde." - odmah se nadovezala, ne davši mi vremena da joj zahvalim.
Klimnula sam glavom u znak odobravanja, koraknuvši ka radijatoru. Hladnoća me obuzela, kako zbog vremrna, tako i zbog neizvesnosti.
Nakon besciljnog tipkanja po mobilnom, ušla sam u nove poruke, setivši se da imam jednu nepročitanu.
"Baš ste brzi." - prokomentarisala sam, začuvši tapat nečijih koraka.
"Nepristojno je, i to vrlo, da ne znaš ni kome se obraćaš, zbog nežive stvarčice, koja ti donosi samo jedno - zračenje. - i to je bio onaj momenat kada sam se uštinula za jezik, shvativši koliko sam se ispalila.
Brzo sam, podrhtavajući, zaključala telefon, otpremivši ga u dzep. Svoj postiđeni pogled, bojažljivo sam usmerila ka izvoru glasa, stisnuvši desnu šaku koja mi je bila iza leđa.
"Ja...ovaj.. samo sam se zamislila." - nesigurno sam rekla, skrenuvši pogled sa tih tamnih očiju.
"Kako god. Rezultati izlaze za petnaest minuta. Rečeno mi je da te obavestim, posto si ti sva neupućena." - arogancija je ubrzo prošetala sa njegovih usana, dajući mi do znanja da ga nije napustila, čak ni danas. Prosto neverovatno.

"Čestitam, Vaš rad je genijalan. Pravi ste talenat za našu prirodnu nauku..." - govorio je spiker, dok sam ja stajala kao oparena, pokušavajući da se priberem.




"Moguće je sve što nije nemoguće"Where stories live. Discover now