Part 42

233 16 28
                                    

Davor's pov

Dani su nestajali u izmaglici koja se svakog jutra dizala nad malenom varošicom. Zima se polako spuštala sa pozornice, ustupajući kadar ushitrenom proleću koje je nestrpljivo čekalo svoj trenutak.

Dugi kaputi poslovnih ljudi koji su svakodnevno mileli ulicama počele su da zamenjuju kraće, komotnije jakne, što je bio jasan znak da su lepši dani pred nama.
Makar u vremenskom orijentu.

Kraj marta, donosio je i i jedan novi početak.
Početak dvodnevnog uklještavanja u ludnici brojeva i računanja.
Da, došao je i taj trenutak.
Za mnoge željno iščekivan, za mene i ne baš toliko.
Manja je euforija, ovoga puta.
Kada jednom postignete nešto, manja je ponovna draž za istim, valjda.

Pred mnom je stajao još jedan petak, ali za razliku od drugih, neradni.
Dobili smo slobodan dan pred takmičenje.
No, uprkos tome, robovao sam u školi. Ostale su neodrađene neke formalnosti oko takmičenja, i naravno  završni dogovori sa profesorima.

Popevši se na prvi sprat, uputio sam se u učionicu 11 gde je trebalo da se, nakratko, vidim sa profesorkom mentorkom.
Krenuo sam da navirim kada su me glasovi koji su dopirali iza poluotvorenih vrata zaustavili u toj nameri.
Brzo sam razaznao kome su pripadali.

"Marija, ne poriči. Šetala si sa njim!" - ljutitim tonom je podvikla devojka koja je bila, pa možda i jedina Marijina drugarica.

"Dobro, jesam. I?"

"Još pitaš šta. Devojko, govorimo o dečku koji te je najstrašnije ponižavao proteklih godinu dana, zbog koga si jastuk kvasila suzama svako veče, o nekome ko te je odvojio od prijateljice, nazivao kojekavmim odvratnim imenima pred svima, zbog koga si izgubila samopouzdanje, i kao vrhunac svega i mesto koje ti pripada. Treba još?"

"Preteruješ. Nije njegova krivica što nisam uspela u svom cilju."

"I te kako jeste, i ti to znaš! Njegovo konstantno psihičko maltretiranje te je i poremetilo i odvelo u propast."

"Nije baš imao toliki uticaj. Nisam pružila svoj maksimum, ili se jednostavno nisam snašla u trenutku, i to je sve."

"Braniš ga?" - pitala je Klara piprilično osuđujućim tonom.

"Ne, govorim kako jeste. Za to nisi u pravu. Tu sam sama skrojila sebi sudbinu."

"I šta sad, podpašćeš pod njegov uticaj? Poverovaćeš njegovim izmišljotinama i manipulaciji?"

"Nemam čemu. Izašli smo jednom, prošetali, rastali se i nastavili sa životom. Jedva da ga i viđam zadnjih dana."

Izbegavam te sada, ali viđaćeš me.
Plavooka, nisi me se rešila, moraću da te razočaram.

"Samo Bog zna njegove namere, ali ako svesno upadaš u te igrice i zezancije, onda mi i nije žao. Svako žnje, ono što poseje."

U sledećem trenutku, umalo nisam ostao odvaljen vratima. Besna kao furija, izletela je iz učionice, ostavivši Mariju, pa kladim se, u najmanju ruku bar zabezeknutu količinom osude koja joj je servirana.

"Marija"- sitnim koracima sam su uputio k' njoj, nakon kraćeg oklevanja u glavi.

"Otkud ti?" - izgubljeno me pogledala, verovatno vruće glave.

"Mislio sam da ću ovde zateći profesorku Ljilju, trebala mi je nešto."

"Videla sam je maločas, mislim da se popela u nastavničku. Potraži je gore."

"Hoću. Jesi dobro?"

"U redu sam. Čuo si razgovor?"

"Jesam, ali ne zameram."

"Moguće je sve što nije nemoguće"Where stories live. Discover now