Šesnaesto poglavlje
Njezino tijelo se treslo i znojilo kada se smirila od svoje noćne more. Njezina disanja su bila normalna kada je zaklopila oči i stavila ruke na svoje lice. Zašto nije mogla dobro sanjati bar na jedanput?
Zašto se Harold uvijek ponovno prikazivao? Zašto su njezini snovi izgledali tako stvarno? Zašto Harold nije mogao biti kao onaj Zayn koji se pojavio? Mnogo je pitanja prolazilo kroz njezinu glavu i osjećala se kao da bi to moglo sve izaći van.
Mislila je da će biti dobra ideja ako uhvati malo svježeg zraka pa se odlučila prošetati po vrtu. Njezini trzaji su polako stali i ponovno se smirila. Sporo se ustala i stavila cipele na sebe prije nego što je iz garderobe izvadila ogrtač.
Predivan svijetlo-plavi noćni ogrtač.
Staromodan, naravno. Kako u međuvremenu nije našla svijeću da joj dade svjetlo, odlučila je otići bez ičega. Neće baš biti dugo vremena vani, hoće li?
Došla je do vrata svoje sobe i oprezno ih otvorila pokušavajući ne proizvesti nikakav zvuk. Nije znala gdje je Harold pa bi bilo dobro držati tajnom to što je neće biti. Osjetila je hladnoću koja ganja dvorac, kada je došla do drvenih stepenica.
Hladnoća mrtvoga i usamljenoga. Stepenište je proizvodilo škripave zvukove kako se spuštala, što ju je natjeralo da se naježi. Dovela je svoje hladno, očajno tijelo do glavnih vrata koje je htjelo udahnuti malo svježeg zraka.
Zgrabila je kvaku i prije odlaženja van se osvrnula iza sebe da vidi da li ju je netko slijedio. Ali nitko nije bio iza nje, niti jedne žive duše na kraju. Trenutak u kojem je otvorila vrata par centimetara je odmah bio srušen.
Velikim dlanom koji joj je došao na vid, naglo ju je gurnuo na vrata ispred nje. Hladno disanje se osjetilo na njezinom vratu, dok je zajecala i njezine oči su se raširile. Osjetila je čvrsta, snažna prsa kako ju pritišću za njezina leđa.
I po ruci koja joj se našla na vidu, znala je odmah tko je to bio.
- Što za ime božje radiš? Harold je zarežao u njeno uho. Njezino tijelo se počelo tresti u njegovim rukama. Nije ju pokušao uplašiti ili išta slično tome. Bojao se sam sebe. (samo zamislite tu scenu mmm...)
Sam sebe se plašio. Znao je da postoji činjenica kako bi ona ponovno mogla pobjeći. Ostaviti ga. Samog u tom prokletom dvorcu, zauvijek.
- J-ja... samo sam se htjela pro-prošetati i-i-i uzeti malo svježeg zraka. K-kunem se. - njezin tanki glasić je progovorio, ali nije joj upotpunosti vjerovao. Već ga je i previše povrijedila samo što je jednom otišla.
- Ostavljaš me. - prošaptao je u njezino uho... - Pustit ćeš me da istrunem ovdje, bez svojeg premilog anđela. Njegov zagrljaj oko njezinog jadnog tijela je postao čvršći, dok je stao ljubiti njezin vrat, dodirujući njezinu delikatnu kožu.
- Da li uopće znaš koliko mi nanosiš boli tako što me ostavljaš, Rose? - prošaptao joj je u uho, dok mu se glas malo slomio.
- Nisam te kanila ostaviti, Harolde. Samo želim malo na zrak. To je sve. Obećajem. - iskreno mu je rekla. Zagrabio je njezinu bradu i okrenuo joj glavu tako da su se pogledali u oči, njihove usne su bile samo par milimetara odvojene.
Mogla je osjetiti njegov hladan dah na svojem licu, dok se utapala u ljepoti koja se pojavila pred njenim očima.
- Ne laži mi, Rose. - strogo je progovorio.
- Ne lažem, gospodaru. Molim vas, samo me pustite. Njegova ruka je doputovala do vrata njene glave i primio je njezinu tanku, tamnu kosu. Zajecala je od boli i molila ga da ju pusti, ali je odbijao.
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
