The Beast

Sealed lips

Trideseto poglavlje

Život izgleda gotov kada ne možeš ništa učiniti. Barem ništa korisno.

Veliki prozori moje sobe su mi dopustili da vidim veliko selo koje je okruživalo dvorac. Kuće i ulice prekrivene tankim bijelim plaštom, a ljudi se bore s njim kako bi otišli na sajmove i obavljali svoju prodaju namirnica. Nije se činilo kao da su siromašni, što mi je bilo vrlo drago.

Princeza ili ne, nisam htjela da se bilo tko bori za svoj život. Nikad ne bih dopustila da vidim kako roditelji ne mogu zaraditi niti ono malo novca koji im je potreban za obrazovanje i zdravlje djece. Znam kakav je to osjećaj.

Odjednom me naglo kucanje na vratima prepalo. Bojala sam se da bi se crnokosi anđeo mogao vratiti pa nisam htjela otvoriti vrata. Prišuljala sam se vratima i nježno prislonila uho na vrata, kako bih čula nekakve zvukove kretanja ili njegovog glasa.

Još me jedno kucanje natjeralo da lagano poskočim i otvorim vrata. Duboko sam uzdahnula, stavila ruku na hladnu bravu i otvorila ih tek par centimetara. Moje oči su pale na mladog crnokosog anđela. Puštao je bradu i brkove te sam shvatila da više nije dječak.

Njegovo vitko i građeno tijelo je bilo prekriveno sa istim odijelom koje su nosili čuvari. Uspoređujući ga sa Zaynom, njegove oči nisu držale izgled arogancije, već ljubaznosti i poštovanja te mi je odmah bilo ugodno s njim. Bilo je nekoliko centimetara viši od mene.

Kada je spazio da ja nemam namjeru prva krenuti razgovor, učinio je to on umjesto mene.

- Vaša Visosti. - naklonio se. Nisam bila naviknuta na te stvari.

- Moje ime je Aidan. Aidan Dorman, na vašoj sluzi. - rekao je i uspravio se.

- Ovdje sam da vam asistiram dok ste tu, moja damo. Ako poželite otići nekamo ili ako nešto, bilo što trebate, slobodno me pozovite i doći ću.

Ne trebaju mi sluge, no kako god. Bio je pristojan i činio se blagonamjeran. Zato nisam htjela biti okrutna.

- U redu. - rekla sam nekako i kimnula glavom. Isto je učinio i on, zadovoljan mojim odgovorom. Stavio je ruke iza leđa.

- Trebate li sada s nečime pomoć? Bilo što? Na usluzi sam vam.

- Zar te poslao moj otac? - odjednom sam blenula. Ne treba mi njegova ruka. Raširio je oči, očito se zanio mojim odgovorom.

- Njegovo Visočanstvo hoće samo što je najbolje za njegovu kćer. Zamolio me da se pobrinem za vas i u slučaju da vam nešto zatreba. I učinit ću sve da vas učinim sretnom. To vam mogu obećati.

Ne, on to ne može. To može samo jedan i jedini muškarac. Nije me bilo briga što moj otac misli. Razmišljala sam. Kimnula sam na kraju glavom jer ovaj anđeo nema veze sa mnom i s mojim ocem, tako da nije opasan. Polako sam otvorila vrata i zatvorila ih za sobom. Stala sam pred njegovo visoko i građeno tijelo, gledajući svoja u stopala.

- Gospodine, ja-

- O ne, molim vas damo. - prekinuo me je... - Više bih volio da me zovete Aidan. Samo Aidan. Ja, ovaj, nemam tu poziciju da me zovete gospodinom.

Njegove su me riječi natjerale da podignem glavu i promislim si, tko je zapravo on? Anđeo je zasigurno, ali ima li obitelj? Ženu? Djecu? Živi li sretno i slobodno ili tužno i zarobljeno? Htjela sam znati sve.

- Zapravo imam mali zadatak. Kimnuo je glavom.

- Naravno Vaša Visosti, što god poželite. - rekao je prije nego što sam nastavila.

- Aidan ja... - pogledala sam ga... - Želim da me odvedeš nekamo. Samo negdje gdje mogu odmoriti glavu. Negdje gdje je tiho. Nije me briga gdje se to nalazi, samo da je... tišina.