Četrdeset peto poglavlje
Kada sam prvi put pročitala pismo, doslovno sam se nasmijala. Mora da je to neka njegova bolesna šala. Zato sam ponovno pročitala pismo po drugi put iako mu opet nisam vjerovala. No kada sam bolje proučila riječi, moje srce počelo se slamati, a moj je mozak bio ispunjen pitanjima.
Tko mu je mogao reći ovakve stvari? Nije to mogao sam znati, nije, jer vjeruje meni i samo meni. Osim ako si nije umislio da ga ne volim. Zašto ga ne bih voljela? Odakle mu sada to?
Nisam se mogla prisiliti na suze. Sve je ovo za mene bila bolesna igra koju sam bila prisiljena odigrati. I napokon sam shvatila... treba me da se borim za njega. Kao što se on borio za moju ljubav, tako i ja sada trebam za njega. Uloge su se zamijenile. Sve je tako prokleto jasno. Ali...
Idem tamo gdje će mi biti lakše.
Da li je značilo da... da se želi... O moj bože. Ustala sam se iz kreveta svom silom, brzo obukla u čiste plave traperice i bijelu majicu, pazeći na krila i svoju ranu. Stavila sam kosu u rep i izjurila iz svoje sobe. Netko mora znati gdje je otišao. Rekao mi je da ga ne tražim, ali nije valjda ozbiljno mislio da ću ga poslušati kada nikada prije nisam.
Davao mi je znakove i u tamnicama, ali ja sam odbila to vidjeti. Slijepo sam se pravila glupom, a znala sam i vidjela sve. Nisam ga ni pitala. Već tada se ponašao čudno. Pa kakva sam ja to osoba? Nije bio mentalno stabilan i ja sam mu mogla pomoći na vrijeme, ali nisam marila. Samo sam mislila na sebe.
Odlučila sam otići po mamu, koja je taman izlazila iz svoje sobe. Ako je Marcus upleten u ovo, što sam sumnjala otpočetka, onda bolje da budem tiha. Prepala sam mamu svojom pojavom i brzo ju gurnula natrag u sobu, zatvarajući vrata za sobom. Gledala me kao da je vidjela duha.
- Dušo, što nije u redu? - upitala me uplašeno. Vidjela je kako teško uzdišem i gledam ju kao da ću se svaki čas rasplakati. Došla sam do nje i dala joj da pročita pismo dok sam se ja prešetavala po sobi.
- Mama, otišao je. - mucala sam dok je čitala pismo, iako nije djelovala iznenađeno... - Što ću sada? Kako ću ga naći? Što ako se želi ubiti? Što ću ja onda? - moj glas je polako drhtao i lomio se dok me mama bila spremna utješiti jer je vidjela koliko sam uznemirena. Vratila mi je pismo u ruku.
- Ne mogu vjerovati da je ovo napravio. - uzela me u zagrljaj i ja sam ju prihvatila, stenjajući u njeno rame... - Napokon je shvatio svoju grešku. Trepnula sam par puta i odmah se maknula iz njenog zagrljaja.
- Kakvu grešku? - držala sam ju za rame i gledala duboko u oči. Znala sam. Lagala je. Nikad mu nije htjela pružiti šansu. Vidjela sam to po načinu na koji govori i izbjegava moj pogled.
- Ubio je Zayna, Rose. - rekla je smireno i brzo se pravila kako nešto čisti po sobi kako ne bi obraćala pažnju na mene i moja pitanja... - Nije dobar čovjek. Opasan je. - tako tiho je to bila rekla da sam morala doći do nje.
- Kakve to veze ima? Kako ti znaš kakav je? Jesi li ti s njim bila svo ovo vrijeme? Ne znaš kroz što je prošao. Da ga nije ubio, ne bi me ovdje vidjela. Oplakivala bi mene i tatu. - živčanila sam na nju. Kako to može govoriti? Kako ju nije sram? Ubijao je, da... ali zar je on kriv jer se rodio kao vampir?
- Bolje je za tebe da je otišao. On je ubojica, Rose. - njezine riječi su me pogodile samo tako. Čuti takve riječi od vlastite majke, to nije bilo ni lijepo ni primjereno u ovoj situaciji. Moja reakcija joj je jasno pokazala koliko sam ljuta na nju.
- Rekla si da ga prihvaćaš. Lagala si, zar ne? - moje srce se slamalo... - Ovo je dio tvog plana?
- Ne znam ja za nikakav plan. Ja nisam u njemu sudjelovala. - odala se bez da je znala, dok je brzopleto govorila i stala se tresti... - Sve je to maslo— a onda se zaustavila.
KAMU SEDANG MEMBACA
The Beast
Fiksi Penggemar*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
