The Beast

Mother talk

Trideset prvo poglavlje

Ljutiti pogledi stražara i sluga su me pratili kada sam trčala po hodnicima koliko sam brže mogla. Prošla sam kroz par vrata i pretrčala tri stepeništa prije nego što sam banula kroz velika drvena vrata koja su skrivala sobu za prijestolje.

Stala sam na prizor gdje se oboje mojih roditelja svađa, skoro pa su vrištali od ljutnje. Prestali su kada su me vidjeli i okrenuli glave prema mojem smjeru. Tatine se u oči imale samo strogi i osuđujući pogled na meni. Sjetio se kakva sam mu sramota od kćeri.

Moja je mama pak, imala osmijeh od uha do uha. Nešto što nisam vidjela tako jako, jako dugo. I tako mi je falio. Ja sam i njoj uzvratila osmijeh, zaboravljajući na sve probleme koje sam imala s njom prije.

- Mama...

- Dušo...

Trčale smo jedna prema drugoj. Obgrlila je svoje blijede ruke oko mene i poljubila me u obraz. Osjetila sam kako je to ponovno imati majku uz sebe. Miris alkohola na njoj na koji sam se već navikla, nestao je. Umjesto toga, miris sapuna i cvijeća je ispunio moje usnice.

Zar je prestala piti? Da li je postala potpuno nova osoba? Tata je potiho izašao iz sobe, zatvarajući vrata za sobom. Mrzila sam ga i nisam si mogla pomoći.

- Sigurna si, ljepotice moja. - rekla je, obje ruke su joj bile na mojim obrazima, skoro kao da ne može vjerovati da sam ovdje.

- Tako te je dobro vidjeti. Nedostajala si mi strašno. Nemaš ideje koliko.

- I ti si meni nedostajala. - rekla sam... - Iako se ne sjećam kada si zadnji put bila trijezna.

Ostala je tiho nakon mojih riječi, sjećajući se onih dana kada smo živjeli u potpunom siromaštvu. Čini se teško, ali ono kroz što sam prolazila zbog nje bilo je puno, puno teže. Maknula je ruke s mojeg lica i pogledala u pod sramotno, prije nego što je uzdahula.

- Idemo pričati o tome negdje privatnije? Ovdje zidovi imaju uši, iako se to ne čini. Kimnula sam glavom i slijedila ju do drvenih vrata. Kako smo hodali, vidjela sam mrki pogled stražara. Zar cijeli dvorac zna što se dogodilo? Znaju li što sam pretrpjela? Znaju li za njega?

Kada smo došli do čuvara, pokazala sam mu prosti prst i nastavila hodati uz mamu. Shvatila sam da idemo prema mojoj sobi jer sam prepoznala hodnike. Kada smo ušle, primijetila sam da Aidan nije ovdje.

Nisam imala vremena razmišljati o njemu jer me mama čim smo ušle zgrabila za ruku i odvela do kreveta na koji smo obje sjele. Nije me se usudila pogledati u oči od srama. Prema meni, a i prema ocu.

- Vjerujem da ti je Arthur ispričao cijelu priču? - počela je, samo nakratko gledajući u moje lice.

- Rekao mi je. - prozborila sam i brzo je kimnula glavom. Osjetila sam kako se njezine ruke lagano tresu kada su čvrsto držale moje.

- Tako mi je strašno žao, dušo. Trebala sam se brinuti za tebe kao što bi to činila svaka majka, ali... kada je Arthur otišao, nisam znala što bih. Nisam te mogla odgajati sama. Nisam znala kako. Počela sam paničariti i nitko nije bio tamo za mene, osim alkohola i ja sam samo...

Počela je plakati, uz male jecaje i drhtanja. Nisam znala kako reagirati na to pa sam šutila i pustila ju da nastavi.

- Znam da vjerojatno nema ničega što mogu učiniti kako bi stvari bile bolje. I ne zaslužujem tvoje sažaljenje. Ne zaslužujem te niti sada držati. Bila sam najgora mama na svijetu, godinama. Ali lutko, iskupit ću se za sve godine koje smo izgubili. Pokušat ću biti najbolja mama na svijetu. Držat ću te svaki dan i ljubiti te za laku noć, voljet ću te puno više nego prije. Učiniti ću se što zatražiš od mene. Samo, molim te dušo, molim te...