The Beast

It's all true

Dvadeset deveto poglavlje

Sve je na prvu bilo pomalo mutno. Kao da sam ležala u crnoj rupi bez ikakva zvuka. To mi je dalo olakšanje, nešto što bih rado prihvatila u ovakvim trenutcima. Ali sve dobre stvari dođu svom kraju, kao i ova. Sve one radnje koje su se zbile...

Rose, tvoj je otac još živ. Ti si Princeza Andisa, kraljevstva anđela. Zašto bih ja morao biti onaj 'loši' dečko? Nećeš mi ju oduzeti! Nije tvoja Harold, niti će ikada biti!

Još sam mogla zamisliti kako su strelice završile u Harryjevu tijelu dok je vikao i padao na svoja koljena. Ne zaboravimo i okrutna smijanja mojeg otimača, Zayna, dok smo uzletjeli u zrak. Ili kako je Harry plakao kada je shvatio da me je izgubio.

Probudila sam se iz tih groznih sjećanja, teško uzdišući. Moje srce je brzo i teško kucalo. Trebalo mi je zraka. Svijetlo jutarnjeg sunca me skoro oslijepilo. Iskoristila sam priliku i pogledala oko sebe gdje se nalazim.

Mekani krevet na kojem sam sjedila, bio je prekriven bijelim svilenim plahtama, stajao je u sredini sobe. Sve su stvari u toj sobi bile od drveta. Kao i krevet, vrata, zidovi, pod, namještaj. Jedine stvari koje su bile drugačije su bili prozori, lusteri i kamin.

Soba je bila ugodna i topla, i davala je osjećaj kao da sam kod kuće. Ali znala sam da to definitivno nije slučaj. Koliko god topli pokrivači i udobni madraci bili, bila sam... daleko od kuće. Kako sam se ustala, primijetila sam da još nosim haljinu od prijašnje noći.

Podsjetila me na predivnu večer koju smo ja i Harry proveli zajedno. Prije nego što su nas napali. Toliko je truda uložio u to sve. Kako smo se smijali i plesali.
Kako mi je šaputao na uho i priznavao svoju ljubav prema meni, opet i opet i opet...

Tako si lijepa, Rose. Tako te volim. Moja si, zauvijek ljepotice. Moj mali anđeo. Nikada te neću pustiti, nikada.

Fali mi. O bože, tako mi fali iako je prošlo koliko uopće sati? Možda 4-5? Nemam pojma. Jedina stvar koju sam znala jest da me je Zayn, kojemu ću odrezati njegov ku*ac i nahraniti ga Izgubljenima, odveo od čovjeka kojeg zbilja volim.

Moja je misija da ga pronađem. A onda sam to i stala činiti. Bez da sam dalje razgledavala sobu, došla sam do drvenih vrata. Dotaknula sam metalnu bravu, hladnu kao led kada sam polako i pažljivo otvarala vrata.

Nakon što sam izašla iz sobe, uskoro sam shvatila kako to baš i nije bila najbolja ideja. Tamnokosi anđeo je stajao u sredini hodnika. I dalje je nosio isto bijelo odijelo otprije te su njegove šake bile čvrsto stisnute iza leđa.

Držao je oči usmjerene prema podu, krećući se lijevo desno, bez svojih krila. Čudno. Čuo je zvukove mojih koraka po škripavom parketu, što ga je natjeralo da zastane, uspravi glavu i pogleda u mojem smjeru. U moje oči.

Njegov pogled mi je davao moćan, ali hladan osjećaj, vidjevši kakva je zapravo arogantna osoba. Sljedeća stvar koje sam bila svjesna jest, da sam se pomaknula iza, bliže vratima.

Kada sam se okrenula kako bi ih otvorila i pobjegla od njega, moj je ulaz bio blokiran sa dvojicom čuvara koji su zaključavali vrata. Stajali su ovdje cijelo vrijeme? Sigurna sam da ih uopće nisam vidjela. Nisu bili ovdje tada.

- Ponovno pokušavaš pobjeći od mene, vidim. - rekao je anđeo iza mene. Anđeo? Bolje reći kokoš koja sere. Okrenula sam se prema njemu, a on se zlobno smiješkao.

- Ostavi me na miru, Zayn. Vjeruj mi, nisam voljna za pričanje sada. - rekla sam pokušavajući to izreći kao prijetnju. Nasmijao se još više i podigao obrvu.

- Nisam ovdje da pričam s tobom, Rose. - zacerekao se... - Zapravo sam ovdje da te otpratim.

- Gdje da me otpratiš?