The Beast

Running from your nightmares

Trinaesto poglavlje

Novi sloj snijega je padao dolje, dok smo prolazili kroz šumu. Crni konj, Jack je klopotao po putu. Mogla sam čuti lagano, mirno disanje svojeg gospodara u mojem uhu, dok nas je vodio kroz drveće. Nije bilo znaka ikakvog pokreta. Nije bilo ničega. Niti znaka života. Samo mi.

Ne znam koliko dugo smo bili jahali. 15 minuta? 20 minuta? 30 minuta? Barem dovoljno za mene da postane hladno. Trebala sam nositi kaput. Sada taj licemjer iza tebe ima svu toplinu radi tvojeg tijela, Rose. Mentalno sam se pljusnula, misleći na to.

Iako sam znala da me on bio spasio... jednostavno mu nisam mogla vjerovati. Nikada mu neću vjerovati. Čudovišta se ne mijenjaju. Čak niti najmračniji vragovi koji su u paklu i koji nikada neće vidjeti svjetlo raja. Prokleti su.

Baš kao vrag iza mene koji me drži u svojoj zamci i nikada neće pustiti svojeg anđela na slobodu. Da li on igra igru samnom? Misli li da ima ljubavi između nas dvoje ili?

Ima li srce... ili ne?

Moje misli su bile prekinute kada smo stali. Stajali smo na brijegu. Iako ne tako velikom. Samo dovoljno za nas da vidimo cijelu bijelu šumu. Cijeli prizor je bio prekriven snijegom i doslovce mi je oduzimao dah. Bilo je predivno.

Divila sam se svakoj pahuljici, svakom dijelu koji mi je došao u obzor, sve dok Harold nije pustio lanac. Zamotao je svoju hladnu, ali mišićavu ruku oko mene, držajući me blizu svojeg poprsja.

Položio je svoju glavu na moje rame i počelo je biti vrlo neudobno. Njegove hladne, zlatne usne su proputovale do mojeg uha i mogla sam čuti njegov promukao glas dok je progovorio.

I tamo stoji

To stvorenje ispred mene

Čisto, hrabro i snažno

Dar od bogova

U rukama vraga

Njezino drhtavo, ozlaćeno tijelo...

Ali možda nikada neće znati

Koja je prava istina...

Završio je svoju kraću pjesmu dok su njegove usne putovale do mojeg obraza. Dao mi je lagani poljubac prije nego što se uputio prema mojoj kosi. Upijao je moj miris.

Koliko god sam voljela tu pjesmu, nisam voljela činjenicu da mi je to sada govorio. Opet mi je pokazao kako nije bilo mogućnosti bježanja od njega i da ću zauvijek biti njegova.

- Je li to stvarno bilo potrebno? - upitala sam ga poprilično iskreno. Odjednom sam osjetila hladnu, ali čvrstu ruku na mojoj bradi što me natjeralo da pogledam iza sebe, u njegove oči. Izraz na njegovom licu je bio pogled ljutnje, razočaranja i prkosa.

- Sada, nemoj biti takva ljubavi.

Njegova je hladna ruka još bila na mojoj bradi, držala je moju glavu na mjestu. Maknula sam njegovu ruku od sebe naglo i ponovno vratila svoju pažnju na predivan krajobraz. Bio je tako naporan! Nisam ga htjela, okej? Zar nije mogao shvatiti?

Možda je moja drskost bila grozan izbor jer sljedeća stvar koju sam znala je bila ta da sam bila bačena sa konja u smrzavajući snijeg. Trgnula sam se kada je moje tijelo došlo u kontakt sa hladnim, tvrdim tlom.

Glava me tako boljela i ne bih bila iznenađena da sam nešto slomila. Osjetila sam jaku težinu na meni, što me natjeralo da otvorim oči. Susrela sam se sa dva krvavo-crvenih para očiju koje su me gledale tako suosjećajno.

Ali u isto vrijeme ljutito, da se zbog toga moje tijelo počelo tresti sa ničime drugim, osim sa strahom. Zagrabio je moj vrat snažno, skoro da nisam mogla disati.