Treće poglavlje
Otvorila sam oči, bez da sam bila svjesna okruženja. Razlog? Sve je bilo crno. Bila sam u mračnoj sobi. To je bila jedina stvar koju sam znala. Moja glava me boljela kao luda.
Pokušala sam se pomaknuti i osjetila sam kako ležim na madracu. Nije baš bilo udobno, ali je barem bilo bolje od ležanja na tlu. Pokušala sam se ustati, ali nisam uspjela. Moje tijelo je bilo stvarno jako umorno i iscrpljeno.
Kada sam napokon uspjela, okrenula sam se i vidjela da je tamo bio mali prozor sa rešetkama. Pokušala sam pogledati okolo, ali je bilo teško. Jednostavno je bilo premračno, mjesečeve zrake su lako ulazile kroz prozor, ali nije bilo dovoljno.
Zar je već noć? Oh ne, ovo će imati loš završetak. Moje oči su se postepeno prilagodile na mrak. Bila sam u tamnici. Kako sam dospjela ovdje?
Moje su oči otišle na drugu stranu sobe i pale na stara drvena vrata.
Potrčala sam prema njima, očajnički željela izaći odavdje. Kada sam napokon posegnula za vratima i pokušala ih otvoriti, nisu se htjela pomaknuti. Oh da, to je moja sreća! Lupala sam po vratima, ali opet... bez pokreta.
- Nemoj. - čula sam krmi, promukao glas koji je zarežao iza mene. Moj se dah pričvrstio za grlo, ali me to nije spriječilo od bježanja. Ne, čak me i natjeralo da još više otvorim vrata.
- Rekao sam, nemoj! - glas je sada zavikao. Napokon sam prestala.
- Okreni se. - glas je opet zarežao. Jesam, i susrela sam se samo sa tamom. Nisam vidjela osobu ili ikakav znak živih ovdje. Jedina stvar koju sam mogla vidjeti su bile zrake mjeseca koje su dopirale kroz prozor. Teško disanje se moglo čuti. Oh ne... To je pedofil! Iskoristit će me i kasnije će me ubiti.
- Tko si ti? - mogao se čuti strah koji je bio skriven u mojem glasu.
- Gdje sam ja? Što želiš od mene?
Nije bilo odgovora.
- Od-odgovori m-mi! - zavikala sam. Tako sam se bojala. Jedina stvar koju sam željela jest da otiđem s ovog mjesta i vratim se doma. Da odem u sigurnost. Ali znala sam da me taj čovjek ili što god da je... nikada neće pustiti. Nisam nikad trebala otrčati u tu prokletu šumu.
Čekala sam i čekala, i napokon je došao odgovor.
- To je za tebe da pogodiš, a za mene da znam.
Drhtavica mi je prošla kroz kralježnicu. Bila sam umorna, preplašena, bilo mi je tako hladno, ali najviše od svega sam bila znatiželjna... Kakvo je bilo ovo stvorenje? Mlado? Staro? Tko zna...
Jedina stvar koju sam znala za njega jest da je imao duboko hrapavi glas. I što me najviše iritiralo jest bilo to da me on mogao vidjeti, ali ja njega nisam. Napokon sam skupila dovoljno hrabrosti.
- Pokaži se.
Čula sam da se pomaklo. Prilazilo je bliže... bliže meni. Moralo je proći zrake mjeseca. Jednostavno je moralo. Počela sam biti nestrpljiva, ali ništa nije moglo nadmašiti moj strah.
Pokušala sam koraknuti unazad, ali sam se iznenada sudarila sa vratima. Osluškivala sam. Jedan korak... I još jedan... Opet još jedan.
I tada je napokon kročilo na mjesečeve zrake. Bila sam šokirana. Ovo se jednostavno ne događa. To je nemoguće!
Tamo... je stajao mladi čovjek. Smeđe kovrče i smaragdne zelene oči. Njegova se čeljust stisnula.
Upoznala sam u dečka kojeg sam vidjela u slici.
~~~~~~~~~~
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
