Četrdeset sedmo poglavlje
Nikad ga nisam požurivala. Pustila sam ga da se isplače, da dođe k sebi, da se smiri i da ujednači svoje disanje. Trebalo je oko pola sata za sve to.
Gladila sam ga, ljubila ga i brisala ga. Jednom kada me pogledao u oči, nasmiješio se kao mala beba.
- Žao mi je... - teško je prostenjao... - Mislio sam kako ću ovo moći, ali ne mogu. - obrisao je nos i dao mi duboki izdah. Obrisala sam zadnju suzu s njegova obraza i protresla glavom kao da više ni nije bitno.
- Žao mi je što si morala prolaziti kroz ovo i dolaziti po mene. Nisam to htio.
- Nikad ne govori to. Naravno da se netko mora brinuti i za tebe. - smiješkala sam se... -Ti si moja zvijer. I voljet ću te onakvog kakav jesi. I s manama i bez. - pažljivo sam promatrala njegove izraze lica dok sam mu to govorila. Gledao me i slušao. Nismo si govorili ovakve stvari, ali sada sam mu iz dubine sebe rekla za sve svoje osjećaje.
- Ali mi moraš obećati kako me nikada nećeš ostaviti i pobjeći samo tako dok ja umirem od brige. - zakopčavala sam gumbe njegove košulje, dok sam osjećala njegovu hladnu kožu ispod mojih ruku. Pustio me da radim s njim što god hoću. Ali nije mi odgovorio.
- Nikad mi nisi naudio. - protresla sam glavom nakon što sam mu zakopčala gumbe... - Da, eto, priznajem, nisi me zaštitio.-lagano sam ga lupila po ramenima. Moje srce je napokon kucalo u normali... - Nisi bio tamo kada sam te trebala. Ali znaš što? Više me boli kada te nema nego kada si ovdje. Želiš mi olakšati bol? Onda ostani sa mnom. Ostani sa mnom... To je jedino što te tražim jer ne mogu živjeti bez tebe. - primila sam ga za dlanove.
- A ako pokušaš još jednom pobjeći, onda ću se ja ubiti. Jer moj život nema smisla ako ti nisi u njemu. - njegova reakcija na riječ 'ubiti' bila je zapanjujuća. Odmah se trgnuo.
- Oprosti što sam bio takva budala, Rose. Nitko nije kriv, ni Marcus, ni Olivia, ni-
- Lagao ti je za stvari koje mu uopće nisam rekla, jer ne želi da se anđeli miješaju s vampirima. I da, oni su definitivno krivi. A prvo s tim što su te uopće pustili da odeš, što dokazuje koliko im malo značiš u njihovim očima. - prekinula sam ga i kimnuo je glavom jer se nije htio svađati sa mnom.
- Obećaj mi. - rekla sam kroz suze, sa slomljenim glasom. Ponovno me pogledao u oči. Znao je na što mislim. Podignuo je glavu i sjeo nasuprot mene.
- Izgubila sam te jednom. A onda i drugi put. Ne mislim više. - svaku riječ sam rekla ozbiljno.
- Obećajem, neću te nikada napustiti, Rose. - nježno je rekao i pogladio me po obrazima... - Nikada više. Molim te, oprosti mi. Molim te. Ne mogu opravdati svoje postupke, ali potrudit ću se dobiti natrag tvoje povjerenje. - mogla sam čuti i kako se njegov glas opet slama.
- I bolje ti je. - zaigrano sam rekla i nastavila... - Ali ne mislim uopće više komunicirati s onim Marcusom. A i tebi je bolje da se makneš od njega. Dobili smo njegovu pomoć, a i on je dobio svoj tron. Sada smo kvit.
Kimnuo je glavom-... Idemo doma. - pogledao me zelenim očima koje su se sjajile kao nikada prije. Mislio je na naš dvorac i ja se nisam mogla više složiti. Tražila sam ga i našla sam ga. Sada ga uzimam i sada je samo moj. Pomogla sam mu ustati, pošto mu se još vrtilo u glavi. A onda smo izašli van.
Iznenadilo me kada sam vidjela Nataliju kako nam je otvorila put natrag u naš svijet. Sve vještice su stajale sa strane i gledale nas s prijekorom, tj. u mene. Nisu htjele da Harry ide, ali također nisu znale da je Harry moj. Gledao me cijelo vrijeme dok smo izlazili, ponosno, a ja sam ga čvrsto primila za ruku tako da svi to mogu vidjeti.
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
