The Beast

Bringing up the past

Dvadeset treće poglavlje

Moje usne su postale suhe i moj se nos zacrvenio kako smo prolazili kroz drveće, jašući brzim tempom. Mogla sam osjetiti hladno, ali teško disanje Harolda kada sam se depresivno držala za konop konja.

Male snježne pahulje su padale s neba, tjerajući šumu da djeluje smirujuće. Nevino. Kao da ništa nije bilo tamo. Niti jedno vrebajuće čudovište, spremno da ubije.

- Gdje idemo? - upitala sam. Haroldova ruka je ispustila konop i omotala se sama od sebe oko mojeg struka, držajući me blizu sebe. Njegove usnice se proputovale do mojeg uha i stale, kada da sam mogla osjetiti njegov ledeni dodir.

- Na predivno mjesto. - nasmiješio se te si nisam mogla pomoći, nego se lagano nasmijati. Lude misli. Što se to događa sa mnom? Zašto se zabavljam? Zašto se slažem s vampirom starim 561 godinu? Drugom rukom je potapšao konja i on je lagano krenuo dalje.

Činilo mi se kao da idemo na drugu stranu, dublje i dalje nego što je to bilo potrebnije. Nakon par minuta je i dalje držao ruku oko mojeg struka te mi je postalo neugodno. Bio je muškarac, držao je samo tako jednom rukom lanac, no skakanje i pritisak na mom trbuhu je bilo neugodno.

Stala sam se izmicati i jasno mu pokazati kako mi to smeta. Maknula sam njegov stisak sa sebe i oslobodila se kako bih lakše došla do kisika. Nije se bunio. Nakon dvadesetak minuta nas je doveo do cilja. Nisam imala pojma gdje smo.

Možda smo blizu mojeg sela, moje kuće? Da pokušam i uzmem šansu? Ne, ne. Ne smijem to napraviti. Ne mogu. Radi previše toga za mene. Ne mogu ga izdati.

- Ovdje smo. - napokon je rekao kada smo mirno stali. Spustio se prvi s konja, graciozno. Duboko se naklonio i pružio svoju mišićavu, ali hladnu ruku za mene. Prihvatila sam te primila njegov hladan dlan koji mi je pomogao da siđem s konja, isto tako.

Vodio je Jacka do obližnjeg drveta gdje ga je zavezao kako ne bi pobjegao. Samo se za sekundu, kao i tijekom mojeg pada, pojavio iza mene. Pomalo sam se trznula, ipak se na to moram naviknuti.

- Je li sve u redu, princezo? - upitao me, polako mi trljajući ramena, kako bi mi bilo toplije. Nije skužio, ali njegova majica je bila pomalo podignuta što je iskazivalo njegov savršeno građen trbuh. Iako je bio blijed, bio je ekstremno predivan. Skoro kao slatkiš za oko. Sranje.

- Da, naravno da je. - kimnula sam, uvjeravajući ga da ništa nije krivo. Previše je zabrinut za mene.

- U redu. - nasmiješio se te me onda stao voditi negdje, no samo gdje? Držao je moj dlan čvrsto dok smo se probijali kroz snijeg. Nisam si mogla pomoći, nego se diviti tom tankom, bijelom plaštu. Na trenutak sam pomislila kako je nemoguće za čudovišta da žive ovdje, posebice po noći.

Nakon dvije minute hodanja, sa smrznutim čizmama, došli smo do velikog jezera koje je prekrivao tanak sloj leda i snijega. Sjećanja na onaj grozan dan prije 5 godina su se ponovno javila u mojoj glavi. Kako sam ga izgubila.

Kako je sve bila moja krivica. Suze su se stale formirati u mojim očima kada sam se čvrsto obavila oko svojih ramena. Nisam više htjela biti ovdje. Htjela sam samo otići. Negdje drugdje. Bilo gdje samo ne tu.

- Sviđa li ti se, dušo? - njegov promukao glas je došao do mojeg uha, ali nisam odgovorila. Bila sam previše šokirana. Tresla sam se od nervoze i straha. Umjesto da stane, Harold je nastavio pričati, sa blagim smiješkom na licu misleći kako sam ostala bez riječi zbog tako divnog mjesta.

- Zar nije predivno, Rose? Oduvijek sam te htio dovesti ovdje. Mislio sam da ostanemo malo ovdje, znaš. Samo nas dvoje. Možemo se čak i klizati na ledu. Zar to ne zvuči predivno? - govorio je sav uzbuđen, ali je spazio kako opet nisam odgovorila.