The Beast

Fallen angel

Deveto poglavlje

Pala je noć i zamračila cijelu šumu. Mogla su se čuti zavijanja vukova. Jaukanja malog janjeta su bila jasno razgovjetna kada je pokušalo pobjeći od predatora. Nažalost nije uspjelo.

Ptice su proletjele kako su predatori prošli, kao da su bile blizu da slijede vraga. Ali one se nisu trebale bojati vraga. Ne, ja sam ta koja ga se treba bojati. Ja sam ta koja ga treba viđati svaki dan, koja mu treba služiti, pričati sa njim... zadovoljavati ga.

Ja sam ta koja će biti njegova zauvijek. Ja sam mala ptica koja je zarobljena u kavezu Zvijeri.

Otišla sam u svoj krevet nakon što sam sredila suđe. Više nisam vidjela gospodina Stylesa otkada sam napustila blagavaonu. Pretpostavljala sam da je sada lovio, ubijao neko nevino stvorenje, uzimajući sav život iz njega. Da, to je radio. Čovjek se sada mora pobrinuti za sebe, nije li tako?

Mrzim ga. Prezirem ga. Želim ga mrtvog. Željela sam to čudovište mrtvo. Više nikada neću vidjeti svoj grad i obitelj (iako mi je jedina obitelj mama). Uništio mi je život i znao je to. Volio me mučiti, maltretirati, vidjeti me kako ležim na hladnom, tvrdom tlu.

Volio je činjenicu da sam bila zarobljena u zidovima njegova dvorca. Volio je ideju da me je posjedovao i da neću moći pobjeći. Obožavao je to. Bio je mrak kada sam ušla u sobu. Odmah sam uzela svijeću koja je bila na noćnom ormariću pa sam si malo osvijetlila put.

Bila sam ekstremno umorna. Bila sam tako cijeli dan. Nadala sam se da ću barem malo odspavati. Skinula sam odjeću i osjetila hladan zrak pod svojom kožom te sam se naježila. Neću spavati samo u gaćicama i grudnjaku.

Otišla sam do garderobe, nadajući se da ću naći nešto u čemu ću spavati. Kada sam ju otvorila, opet sam se susrela sa predivnim haljinama, kao i onom odjećom koju mi je gospodin Styles dao. Prisjetila sam se one scene sa golim tijelima koja su polako ispaštala u zrak.

To je okrutan način za umrijeti. Nitko ne zaslužuje nešto takvo. Krenula sam tražiti po garderobi i izvukla sam predivnu, bijelu, noćnu haljinu. Probala sam je i iskreno, pristajala mi je. Bila je duga, imala je vrpcu malo ispod grudi i mašnu odostraga, kao i poludugačke rukave na rukama.

U ogledalu sam se... barem prvi put osjećala... lijepom. Prvi puta odkada znam za sebe. Bolje ju je nositi, a ne ih ostaviti onako bačenu odozada kao i ostalu odjeću. Da sam ju barem tako udobnu i lijepu mogla zauvijek nositi.

Pokrila sam se sa poplunom i smjestila u topao i udoban krevet. Nisam se ovako osjećala danima, možda tjednima? Bilo je već 23:47 i ugasila sam svijeću. Počela sam razmišljati. Hoću li nedostajati svojoj mami?

Vjerojatno ne. Leži doma na sofi sva izbezumljena. Tko će plačati račune? Raditi kako bi se zaradilo za hranu? Čistiti kuću? Tko će joj pomoći? Razmišljala sam tako sat vremena, dok napokon nisam zatvorila oči i utonula u duboki i miran san. Miran barem za sada.

* * *

Pala sam kroz veliku rupu u nepoznato. Pala sam u tamu, ali nisam vrištala. Nisam znala zašto. Pad mi je dao osjećaj mira i osjećala sam se bolje. Iako sam naučila da ne vjerujem tami. I nažalost, moji osjećaji su bili točni.

Odjednom sam sletjela sa jakim udarcem u nešto mekano, ali mirisom koji mi je ispunio nosnice je podsjećalo na nešto užasavajuće. Osjetila sam kožu?! Počelo se micati. Bilo ih je više nego jedan. Trule ruke su mi grabile ramena i vukle me dublje k sebi.

Pokušala sam se izvući. Udarala sam, gurala, sve što sam mogla, ali uzalud. Krenula sam vrištati kada sam osjetila nešto toplo i nešto mi je mekano lizalo obraz. Par njih je puzalo na meni i počelo lizati moje dlanove, ruke, noge, stopala.