The Beast

Falling to be his

Četrnaesto poglavlje

Njezino srce je kucalo kao alarmni sat kada je osjetila Jacka kako se trese na neljudski zvuk. Drveća su šuštala po vjetru, dok su oni prolazili kroz njih. Njezin um je vrištao da ne bi trebala otići, ali morat će završiti ono što je započela. Mora ići kući.

Bila je već toliko blizu. Samo je trebala uspjeti. Opet se čuo glasan režaj što je natjeralo da se male dlačice na njezinim leđima nakostriješe. Mogla je čuti lomljenje grana i kako padaju iza nje. To joj je pokazalo kako je bliži i bliži svake sekunde.

Znala je da njezina brzina nije ništa u usporedbi s njegovom, ali morala se nadati. Put joj se počeo činiti poznatim pa je znala da mora biti blizu dolaska kuće. Ako uspije izaći iz šume, opet bi bila sigurna. Harold ju ne bi slijedio, ne bi li?

Šuma je bila njegov dom, njegovo nadajuće mjesto, mjesto u kojem će biti siguran. Nije znao ništa o njezinom svijetu. Nije znao što su auti, mobiteli, bicikli i mnogo više. Uplašio bi se kada bi ju slijedio... Ako je to uopće moguće.

Njezina disanja su bila normalna kada je napokon vidjela oštre oblike kuća u daljini. Selo. Uspjela je. Napokon je bila slobodna. Nakon toliko dana maltretiranja, ponovno će moći vidjeti svoju mamu, svoj dom, svoju sobu i ponovno će moći spavati u svojem krevetu.

Sama pomisao na to ju je činila ludom. Bila je tako očajna stići kući, doći ponovno u "normalan" život, da bi mogla odmah sada nekog ubiti. Ako joj bilo tko stane na put. Bila je blizu ruba šume i osmijeh se zadržao na njezinom licu.

Ali sudbina je htjela drukčije.

Iz puka zraka, stablo je palo na stazu, blokirajući joj put. Jack se uspaničio i povukao nazad od šoka. Držala se za dragi život kako ne bi pala ili slomila svoj vrat. Nakon par sekundi su ponovno stajali uspravno, ali ruke su se omotale oko nje.

Bilo je gotovo.

Zvijer je skočila na konja, točno iza nje i pritisnuo je njezino tanko tijelo na njegova teška prsa, tjerajući je da izgubi svaku nadu koja je ostala u njoj. Suze su počele kliziti niz njeno lice, od neljudskog režanja u njezino uho.

Počela je vrištati kao da joj je život ovisio o tome dok je ga je pokušala udariti gdje god je bilo moguće. Ali on se nije micao. Čudovište ju je ulovilo i neće joj dopustiti da opet pokuša pobjeći. Bila je to kletva, nije li?

Išao bi na kraj svijeta za nju, nijedan ocean ne bi bio predubok, nijedna zemlja ne bi bila daleka, nijedan život ne bi bio tako dugačak, dokle god je ona bila njegova. Vrag će očuvati i zaštititi svojeg anđela pod bilo koju cijenu.

Bez obzira na to što se suočila s njim. Umro bi za nju. Njegov anđeo je vrištao na njegovim rukama i bilo mu je dosta. Trgnula se kada je osjetila pritisak dva oštra očnjaka na svojem blijedom vratu, spremna da ga odere ako ga već dosada nije dovoljno procijenila.

Gledao ju je. Gledao ju je kada je vidio kako nada proizlazi iz nje, njezini obrazi su se zacrvenili od toplih suza. Ona je bila tako očajna za slobodom. Odustala je. Njezin trud nije bio koristan i znala je to, on je znao.

Prepustila se da padne u njegove ruke, dok je on držao lance i vodio konja natrag na mjesto gdje će je držati sigurnom. Vožnja natrag se činila dužom nego što je trebala biti. Potiho je nastavila plakati. Njezina stenjanja su lomila njegovo srce, ali bio je tako ljut.

Nije ga poslušala i ostavila ga je, što je njemu bilo neoprostivo. Njegova se desna ruka držala za uzde, dok je njegova lijeva ruka bila zamotana oko njezinog lomljivog tijela. Napokon je njegov dvorac ponovno došao u vid i bio je opušteniji.