The Beast

Prison

Četvrto poglavlje

Ovo jednostavno nije moglo biti stvarno. Ovaj dečko je trebao biti mrtav. Mislim, pročitala sam njegov dnevnik i napisao ga je 1556. Bože u što sam se to uvalila?

- Ti... Ti... Trebao si biti mrtav. Vidjela sam sliku u onoj sobi. To si bio ti. Kako...?

Gledao je u mene bez treptanja, bojao se da će nešto propustiti. Bilo je jezivo. Gledao je u moje oči ne davajući mi nikakav odgovor. Moje srce je bubnjalo u mojim prsima. Zbunjenost je bila nacrtana na mome licu. Zašto nije odgovorio?

Bila sam tako očajna. Samo sam htjela otići kući. Tako da sam izgubila i ono malo ponosa što sam imala.

- Molim te. - nisam bila daleko da ne zaplačem.

- Molim te, preklinjem te... Pusti me iz ovog mjesta. Pusti me da odem doma.

I tada je došao odgovor kojeg sam se najviše bojala.

- Nikada.

Jedna je suza sama iskliznula iz mojeg oka, kotrljajući se niz moj obraz i padajući na tlo. Par je sekundi prošlo, dok nije ponovno progovorio.

- Makni se.

Na što je mislio? Nisam se mogla pomaknuti. Bila sam zamrznuta na mjestu. Bila sam puna sloma. Puna mržnje. Ali najviše od svega... puna straha od smrti.

- Rekao sam, makni se! - zarežao je. Ali opet, moje tijelo nije htjelo slušati. Odjednom, velika me je ruka zgrabila i bacila na tlo dalje od vrata. Sletila sam na pod sa glasnim udarcem. Moj lakat se poderao. Odmah sam mogla osjetiti krv kako izvire iz njega, kako malene kapljice krvi kapaju po mojoj koži.

Okrenula sam se i pogledala prema gore. Dva crvena oka su me gledala. Tresla sam se. Rana na laktu me boljela sve više iz sekunda u sekundu.

Iznenada je otvorio teška vrata sa ključem, proizvodeći niski, kreštavi glas. Svijetlo je upotpunilo sobu. Trebala sam trepnuti nekoliko puta da bi se moje oči navikle na svijetlo.

Kada su se otvorila, pogledala sam na vrata. Tamo je bio, gledajući dolje u mene, svojim crvenim očima. Napokon sam mogla vidjeti više od samo njegova lica. Ako sam mislila da je nosio modernu odjeću, varala sam se. Ne, izgledalo je kao da je vrijeme za njega stalo.

Nosio je staru, crnu majicu sa v izrezom, crne hlače, crne cipele i crni dugački kaput. Bio je sav u crnom, kao da je uvijek bio spreman izaći van. Mogla sam reći da je to bio tipični stari stil nošenja odjeće. No nisam mogla reći iz kojeg je to stoljeća.

Bio je tako visok. Uzdizao se nada mnom, kao kralj koji stoji ispred svoje sluškinje. Tko zna... možda i jesam njegov sluga.

Pogledala sam u njegove oči, ali nisam mogla naći niti jednu emociju. Ovo je bilo stvorenje bez osjećaja, samilosti, bez srca. Kao što je i napisao u dnevniku.

Ispred mene nije bilo ništa više od čudovišta. Čudovište koje mi može uništiti život. Uništiti sve što sam imala. Čudovište koje će me eventualno ubiti.

U tom trenutku, stavio je svoju ruku u kaput. Što traži? Nož? Možda pištolj? Ali, ne...

Ono što je uzeo iz džepa je bio komad kruha. Bacio mi ga je. Završilo je baš kod mojih stopala. Gledala sam ga par sekundi i onda su moje oči ponovno bile uperene u njega.

Hajde da mi ga je dao u ruke, ali bacati ga na pod kao da sam svinja? To sigurno neću jesti. Tretirao me kao životinju u zološkom, bacajući mi još korica kruha i pažljivo gledajući hoću li to pojesti ili ne.

- Nadam se da ti se svidjeti boravak.

I s time je zatvorio vrata bez milosti, zaključavši me u tamu. Čula sam lokot i vrata su ponovno bila zaključana. Neću ovdje boraviti, ne!

Ustala sam se i otrčala do vrata, pokušavajući ih otvoriti, bez sreće. Počela sam vrištati.

- Molim te! Molim te, pusti me! Ne možeš me ovdje ostaviti! Preklinjem te, molim te!

Nakon par minuta sam napokon odustala. Već je odavno otišao. Ništa me ne bi oslobodilo iz ove tamnice. Sjela sam na tlo, nasuprot vrata, oslanjajući se na njih. Stavila sam svoja koljena na grudi i počela plakati.

Zar stvarno zaslužujem ovo? Zar stvarno zaslužujem biti ovamo poslana? Biti ovako tretirana? Zašto? Zašto sam od svih ljudi na svijetu, baš ja ta "sretnica"?

Harry

Zatvorio sam vrata bez milosti. Gledajući je u tami, zaključao sam vrata i maknuo ključeve. Samo nekoliko sekundi poslije mogao sam osjetiti njezinu prisutnost iza vrata, očajnički želeći ih otvoriti.

- Molim te! Molim te, pusti me! Ne možeš me ostaviti ovdje! Preklinjem te, molim te!

Moram priznati... Nešto me je zbog tih riječi utisnulo, ali nisam htio slušati. Nisam imao prilike vidjeti puno ljudi. Bar ne one žive. Ona je bila prva. Prva osoba koja je ovoliko dugo preživjela uz mene. Ali to neće dugo potrajati.

Uskoro ću ju ubiti. Staviti svoje očnjake u njezinu delikatnu kožu i isisati ju. Piti ju do same suhoće u tijelu. Uzeti zadnju kapljicu koju ima u sebi.

Bože, trebala mi je. Nisam se hranio tri dana i trebala mi je.

Krv.

Kada je pala na tlo maloprije, znao sam da je ozlijeđena. Nisam mogao vidjeti krv. Ne... ali sam je mogao namirisati. Mogao sam je namirisati kilometrima odavdje.

Žudio sam za njenom krvlju. Osjetiti toplu, ukusnu tekućinu. Sve je tamo, iza vrata. Spremno samo za mene.

Pričekat ću još par sati dok ne bude stvarno slaba pa se neće opirati.

I tada... ću je uzeti.

~~~~~~~~~~