The Beast

Slave of the devil

Šesto poglavlje

Rose

Nikad nisam mislila da će na ovome svijetu biti čudovišta. Nikad nisam mislila da život može biti toliko okrutan. Nikad nisam mislila da će ovo biti moja sudbina. Ali bila sam jasno u krivu.

Biti u nesvijesti je nešto poražavajuće. Nikad ne znaš što će se dogoditi i nikad ne znaš bi li uspio preživjeti.

Pokušala sam pomaknuti glavu, ali sam se odmah našla sa ogromnom boli koja je prolazila kroz moje cijelo tijelo, počevši od vrata. Zacvilila sam. I tada su se vratila sjećanja.

Njegove hladne usne, nježni poljupci, njegova šaputanja, grozna bol od njegovog ugriza, sisanje, život oduzet iz mene. Dva crvena oka. Ona koja nikada neću zaboraviti. On nije čovjek, on je vampir.

Moje oči su se otvorile, dok sam se smještala na mjestu. Žudila sam za zrakom i znojila sam se kao luda. Sjedila sam na staroj, crvenoj i udobnoj fotelji. Pomalo modernim stilom. Bila sam u velikoj, staroj dnevnoj sobi sa velikim lusterom.

Tamo su bili veliki prozori sa zavjesama i bilo je ponešto polica sa knjigama. U sobi je bilo mračno i samo je svijetlo dolazilo s kamina. Blizu njega je bila ista fotelja crvene boje. Moje su oči pale na osobu koja je sjedila na toj fotelji.

On.

Pogledao je direktno u mene, njegove oči nikada nisu napuštale moje. Počela sam paničariti. Naravno da sam počela paničariti! Taj me čovjek skoro ubio!

- Napokon. Mislio sam da se nikad nećeš probuditi. - rekao je svojim britanskim naglaskom. Nisam ništa rekla. Jedina stvar koju sam radila jest da sam se tresla i molila da ću ovo preživjeti.

- Želim čuti tvoje ime, ljubavi. Kako se zoveš? - upitao me. I opet, držala sam usta zatvorena samo gledajući kako postaje bijesan jer nisam odgovorila.

- Slušaj, dušo, pitao sam te pitanje i još te lijepo pozdravio pa bi bilo ljubazno od tebe da mi odgovoriš. - rekao mi je dok se naljutio. Opet nisam odgovorila. Kako je njegova prva rečenica mogla biti pozdrav, da mi je znati?!

U sekundi, njegove su se oči pretvorile u crvene i polegao me na fotelju, koristeći svoju vampirsku brzinu. Njegove su ruke bile oko mojeg vrata pa nisam mogla disati. Moje su ruke grebale njegove. Nije mu smetalo, baš naprotiv, pasalo mu je.

- Nemoj me činiti ljutim, ljubavi. Ako te upitam nešto, odgovorit ćeš mi. Ako te pitam da nešto napraviš, to ćeš učiniti, shvatila? - brzo sam kimnula glavom prije nego što mi je pustio vrat, puštajući da zrak dotakne moja pluća, ponovno.

- Pa, reci mi svoje ime. - upitao me strogo naslanjajući se na kamin.

- Rose Elisabeth Fairchild. - prošaputala sam. Njegove su se oči ponovno pretvorile u zelene. Možda zbog mog imena? Oh, ali tako su mu lijepe oči. Mogao si se utopiti u njima. Zašto ja nemam tako lijepe oči? I zašto uopće razmišljam o njegovim očima?! Rose, poblesavila si!

- Pa gospođice Fairchild, ja sam Harold Edward Styles, ali ti mi se smiješ oslanjati samo sa gospodine i gospodaru, jesi li razumjela? - upitao me ozbiljno.

- Da, gospodine. - rekla sam gledajući prestrašeno u podni laminat. Uzeo je moju bradu i primio je sa jednim dlanom. Njegove su ruke bile tako velike. Okrenuo mi je glavu pa me ponovno pogledao u oči.

- Zapamti da ti lako mogu odrezati grlo. - rekao je drsko, dok se maknuo od mene. Nadvio se nad mene kao da nema nikakva srama i ljubaznosti.

- Slušaj pažljivo. Sada si moj rob. Napravit ćeš sve što ti kažem da napraviš. Ako nećeš slušati, trpit ćeš posljedice. Shvaćaš li?

- Da, gospodine. - okrenuo se i hodao do vatre polako. Bila sam blizu plakanja, ali nisam to htjela ispred ovog čudovišta. Vampira. Potreban je samo jedan treptaj i gotova sam. Ugriz, brzina, krv...

- J-jesi li ti v-vampir? - upitala sam mucajući. Ne znam odkuda mi snaga, ali pretpostavljam da je moja znatiželja pobijedila. Polako se okrenuo okolo i pogledao me u oči.

- Da. - pogledao me nesigurno.

- Hoćeš li me ubiti? - upitala sam drhtajući. Postao je iznerviran.

- Ako ćeš biti dobra i slušati me, tada možda neću i prestani ispitivati toliko pitanja! Dopušteno je pričati samo ako te nešto pitam! - odgovorio mi je ljutito.

Pogledala sam u svoje koljeno, bojeći se da ću napraviti nešto loše. Kada sam ponovno pogledala ispred sebe, vidjela sam da mi se približio. Kada je došao ispred mene, naredio mi je da se ustanem.

Moje je cijelo tijelo bilo još slabo od onoga kada me ugrizao, ali sam se podignula. Kada sam se ustala, izgubila sam ravnotežu i pala. Čekala sam trenutak kada će moja leđa udariti u pod, ali nije bilo udarca.

Gospodin Styles me uhvatio. Pomogao mi je ustati se prije nego što je promrmljao... - Ti si takva bijedna stvar. - Nisam ga slušala. Naviknula sam, kako god. Ljudi me uvijek tako zovu. Rekao je da ga slijedim pa i jesam.

Izašli smo iz dnevnog boravka u veliki hodnik. Nosio je svijeću. Svijetlo je ispunilo mjesto. Otišli smo visokim stubištem pa na lijevo. Onda smo otišli na desno hodajući u još jedan koridor. Na kraju koridora, otvorio je vrata i susreli smo se sa još jednim stubištem. Koliko je velik ovaj dvorac?

Kada smo prošli stubište, ušli smo u predvorje. Pokušala sam pobjeći, ali prije nego što sam se mogla pomaknuti, upozorio me i bez da me gledao. Imao je dobar sluh i nakon toga me bilo sram. Išli smo do kraja i došli do vrata. Gospodin Styles ih je otvorio i naredio mi da uđem unutra.

Bila je to soba. Tamo je bio veliki, stari, mekani krevet. Tamo je isto tako bio stol s četkom za kosu i par igli na njemu. Nasuprot zida je bilo veliko ogledalo. U kutu je bila sofa s policom za knjige pored. Bio je tu i veliki prozor sa zavjesama i isto tako nekoliko svijeća, te veliki ormar.

Dugo nitko nije bio ovdje, pitam se gdje on spava?

Ušla sam u sobu ne znajući što da kažem ili učinim. Okrenula sam se i vidjela da je Gospodin Styles i dalje stajao na prilazu u sobu. Gledao me. Hoće li ikada prestati gledati u mene? Nisam mu rekla da me to smetalo. Vjerojatno bi me kaznio da jesam. Napokon je progovorio.

- Ovo će biti tvoja soba. Ovdje ostaješ kada nemaš ništa za raditi. - rekao je lagano i kimnula sam glavom.

- Radit ćeš mi doručak. Treba biti spreman u 7 sati. Jasno? - rekao je glasnije. Moj bože, to je rano!

- Da, gospodine. - jasno sam mu dala do znanja da sam shvatila.

- U ormaru imaš odjeću koju možeš nositi. - rekao je i ponovno sam kimnula glavom. Ušao je u sobu nakon nekog vremena i prošao pokraj mene. Kada smo bili samo nekoliko milimetara udaljeni, zaustavio se.

Polako je dotaknuo moju kosu i počeo se igrati s njom. Tada mi je dotaknuo obraz. Hladan dodir, poslao je trnce sve do moje kralježnice, kada sam se odmaknula od njega tako da me više ne može dirati.

Mali je tračak nezadovoljstva bio ucrtan na njegovom licu.

- Reći ću ti samo ovo, srećo... - počeo me gledati u oči... - ne pokušavaj pobjeći. Možeš trčati, ali se nikada ne možeš sakriti. Uvijek ću te naći. Ne pokušavaj zvati pomoć. Bilo tko, tko mi te pokuša uzeti, ubit ću ga bez milosti. - rekao je. Kakve su to budalaštine? Neće on meni braniti ništa!

- Držat ću te blizu sebe, ljubavi. - i sa time je napustio ovu sobu zatvarajući vrata. Ja nisam njegova ljubav. Niti ću ikada biti. Čula sam ga kako korača dalje od sobe. Kada sam osjetila da je potpuno otišao, nisam se više mogla suzdržati.

Slomila sam se i počela plakati. Potrčala sam prema krevetu i bacila se na njega, dok su se suze slijevale niz moje obraze.

Milijun pitanja je prolazilo kroz moju glavu, ali u meni je bilo previše umora. Za par minuta sam već utonula u san. U nadi da se više nikada neću probuditi.

~~~~~~~~~~