Dvanaesto poglavlje
Probudila sam se sa blistavim sjajem sunca koje je došlo iz otvorenog prozora, tjerajući da hladan vjetar uleti u moju sobu i dajući mi trnce. Ležala sam na trbuhu, gledajući u prozor i osjećajući se tako opušteno i smireno.
Jesam li bila u raju? Otvorila sam oči i okrenula se očekujući da ću vidjeti gospodina Stylesa, ali sam se susrela sa zrakom. Mora da je otišao. Otkotrljala sam se na mjesto gdje je on bio spavao i polegnula svoju glavu na njegov jastuk.
Predivan miris starog pergamenta i mente je ponovno ispunio moje nosnice i voljela sam ga. Voljela sam njegov miris. Počela su se vraćati sjećanja od prošle noći. Polako sam pogledala na svoju desnu ruku i da, i dalje je bio tamo. Moje obilježje.
zauvijek moj anđele
Krv je potpuno nestala i više me nije boljelo. Ali ožiljci će ostati zauvijek. Njegova opsesivnost nada mnom će uvijek opstati. Neće stati. Naježila sam se kada sam na to pomislila.
Pogledala sam na svoj sat, 10:14. Wow, dugo sam spavala! Hvala bogu što više ovdje ne moram raditi jer bi inače već bila mrtva dosada. Kročila sam iz kreveta i hodala do garderobe te uzela odjeću prije odlaska u kupaonicu.
Učinila sam svoju svakodnevnu jutarnju rutinu i postavila svoju odjeću. Izašla sam iz kupaonice i polako hodala do velikog hodnika očekujući da ću vidjeti gospodina Stylesa, ali jednom kada sam tamo stigla, nije mu bilo ni znaka.
Bila sam na vrhu velikog stepeništa i sporo sam hodala prema dolje. Svijetlo je ispunilo hodnik. Zahvaljujući meni, naravno. Da nisam skinula zavjese, tu bi još uvijek bio mrak.
Kada sam napokon bila dolje, primjetila sam malo kruljenje u želudcu. Pretpostavljam da je vrijeme za hranu. Hodala sam do kuhinje, uzela jabuku i zagrizla ju puštajući da fini okus soka uđe u moja usta.
Kada sam završila s jabukom i ušla u veliki hodnik, ni tamo ga nije bilo. Veliko ogledalo na strani je zahvatilo moje oči i polako sam došla do njega.
Mogla sam vidjeti veliku ranu na desnoj strani moje glave koja je polako zacjeljivala, zajedno sa svim ogrebotinama i modricama.
Podočnjaci koji su par dana bili ispod mojih očiju su nestali zahvaljujući divnom odmoru ove noći. Ali ipak, bio je tu jedan, jedini način kojim me se moglo opisati. Bila sam grozna i ružna.
- Diviš se sama sebi, dušo? - Duboki, hrapavi glas me maknuo iz mojih misli (nadam se da vidite kontra efekt). Odmah sam se okrenula i vidjela ga kako stoji tamo gledajući me sa malim osmijehom na svojem blijedom licu.
Ponovo su se sjećanja od prošle noći počela vraćati pa sam bila vrlo svjesna opasnosti u koju sam se mogla staviti ako bih dala krivi odgovor.
- U-uh, ne gospodaru. Ja s-sam samo... Niste b-bili ovdje pa...
- Bio sam u ovoj sobi cijelo ovo vrijeme, ljubavi. - rekao je bez ikakvog izražaja na svojem licu. Njegovi zeleni smaragdi su gledali u moje dok je to govorio.
Odmah sam pogledala na pod sa zbunjenim izrazom na licu. Bilo mi je neugodno. Bio je ovdje cijelo vrijeme? Nije došao do mene? Ne, rađe bira gledanje. Ne, više bih rekla... uhođenje.
Trgnula sam se iz svojih misli kada sam čula kako vrh njegovih čizama dotiče pod, pokazujući na to da mi se približava. Kada su njegove crne čizme došle na moj pogled i stale, polako sam pogledala prema gore.
- Okreni se, molim te. - naredio mi je. Odakle ova ljubaznost dolazi? Prošli put kada sam provjerila, bio je luda životinja. Ipak sam napravila ono što mi je bilo rečeno, suočavajući se sa ogledalom.
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
