Osamnaesto poglavlje
Njezino tijelo je bilo ukočeno kada je putovala kroz svijet tame i svijetla. Nesvjesna svijeta oko sebe i bez ideje gdje bi mogao biti zapad, a gdje istok. Bilo je tiho i zbog toga je pomislila da je već mrtva i napokon slobodna.
Ali kada je shvatila da su njezina osjetila ponovno počela raditi... kako je mogla vidjeti slabo svjetlo koje je dolazilo iz njezinog vidnog kuta... kako je mogla osjetiti mekanu površinu ispod nje... odmah je znala. Preživjela je.
Morala je treptati svojim očima kada ih je pokušala otvoriti, zbog jake količine svjetlosti. Kada su se priviknule, primijetila je da je njezina glava bila usmjerena prema velikom prozoru sa desne strane njezine sobe.
Njezine oči su pale na zavjese, sunce i oblake izvana... i njega. Bio je uz prozor, njegova leđa su bila okrenuta njezinome licu. Gledao je van u tko zna što. Njegovo tijelo je bilo napeto zbog nesigurnosti, straha i patnje, potpuno nesvjestan da je budna.
Da je preživjela. Nije bila vrijedna njegove ljubaznosti i dobrote, a to je i znala. Znala je da ako se nije bila zaderala na njega, ne bi ju udario, ne bi otrčala van, ne bi ju napali, ne bi ju spasio i najviše od svega...
njezin život ne bi bio u opasnosti. Ali htjela je pričati s njim. Htjela je da zna koliko joj je žao.
- Hej. - njezin mekani glasić je progovorio i instinktivno se, čuvši njezin anđeoski glas, okrenuo te su se njihove oči pogledale. U tom jednom trenutku, mogao je osjetiti tonu osjećaja kako prolaze kroz njega, nešto što nije osjetio godinama.
Gledanje u oči za koje je mislio da ih više neće vidjeti, natjeralo ga je na radost, sreću, nadu, divljenje... ljubav.
Da, pogotovo ljubav.
Za manje od sekunde je bio na njezinoj strani. Spustio se na koljena pokraj njenog kreveta i uzeo je u svoje ruke da ju mazi, štiti i voli. Iako ju je držao vrlo blizu svojih prsa, njegove misli su govorile kako ne bi smio raditi ovo.
Nije bio vrijedan držati je ovako, dirati ju onako. Udario ju je, povrijedio je. Bože, skoro joj je htio uzeti nevinost bez njezinog dopuštenja. Pravi muškarac to nikada ne bi učinio. Bio je čudovište, vrag... zvijer. Bio je ništa. Ali je isto tako htio pričati s njom. Htio je da zna koliko je i njemu žao.
- Kako se osjećaš? - prošaputao je u njezinu kosu dok je u sebe upijao njezin slatki miris.
- Dobro sam. Samo malo umorn. - odgovorila mu je. Njegove usnice su doputovale do njezinog čela gdje je poljubio njenu kožu, polako i delikatno, prestrašen da je ne bi slomio, ali sretan što je sigurna u njegovim rukama.
- Tako mi je žao Rose. - prošaputao je, dok ju je pustio protiv svoje volje, željan joj dati nešto prostora prije nego što nastavi.
- Žao mi je za sve što sam noćas učinio. Žao mi je što sam se onako derao na tebe. Žao mi je što sam te udario. Bože... - postalo mu je teško pa je morao zažmiriti. Uzeo je njezinu ruku u svoju i čvrsto je prislonio na svoje srce.
- Rose, znaš da bih rađe sebi odsjekao ruke nego da tebi naudim u bilo kakvom obliku. Stvarno ne znam što me je snašlo i ne krivim te ako me mrziš. Imaš svako pravo mrziti me i to zaslužujem. Samo znaj da si ti i samo ti, moj jedini život.
Nikad nije prekinuo kontakt očima dok je pričao. Njegova hladna oštra ruka je pustila njenu i lagano je prolazio preko njenog obraza.
- Molim te... - prošaptao je, njegove oči su bile nade i pobožnosti.
- Rose, oprosti mi. Ostala je očarana njegovim priznanjem. Voljela je i cijenila svaku riječ koju joj je rekao, ali nije mogla prihvatiti njegovu ispriku.
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
