The Beast

The start of something new

Prvo poglavlje

Velika me ruka pritisnula na tlo. Bol se javila u mome tijelu kada sam udarila na tvrdu podlogu.

- Pazi kuda hodaš, čudakinjo! - rekao mi je on. Jason, osoba koja mi je jasno uništavala život. Otišao je dalje, zajedno sa svojim prijateljima, dok sam se ja ustala i prošla kroz svoje misli, nastavljajući svoj put kroz hladne školske hodnike.

Svaki dan je isto. Uvijek nastojim biti nevidljiva, neprimjećena, ali pretpostavljam da ponekad nisam baš tolike sreće. Osjećam se kao duh, bojim se izaći iz svoje vlastite sjene kako ne bih patila još više. Zapravo se više bojim razgovaranja sa drugim ljudima.

To je razlog zašto nemam niti jednog prijatelja. Zapravo ih ni ne trebam. Bolje mi je biti sama. Moje su oči bile uperene na prljave i istrošene starke kada sam čula kako se ljudi cerekaju i govore zlobne stvari o meni. Nije kao da sam nešto drugo i očekivala.

Živim u malenoj kući zajedno sa svojom majkom. Otac mi je umro prije pet godina, ali više ne boli toliko puno. Nismo uopće bili tako bliski. Kada je otišao, majka je postala alkoholičarka. Više je uopće nije bilo briga za mene. Jedino o čemu se brinula su bili viski i votka.

Rezultati... moram se brinuti i za sebe i za nju. Mama više ne radi na svome poslu pa ja moram zarađivati novce vikendima. Imamo tek toliko za dovoljno hrane, odjeće i plaćanje taksija. Život je težak. Mrzim ga.

Izašla sam kroz školska vrata, sretna što sam znala da je kraj tjedna. Hodala sam do kuće, dok mi je vjetar lagano mrsio i prolazio kroz kosu. Bila je zima, ali nije bilo snijega. Ugh, ovdje nikada ne sniježi.

Kada sam došla doma, odmah sam ujurila u svoju sobu ignorirajući svoju majku, koja je spavala na sofi sa bocom viskija pokraj sebe... opet. Zatvorila sam vrata. Hoće li ova bijeda ikada prestati?

Hodala sam do svog stola, otvarajući svoj stari laptop. Ulogirala sam se na Tumblr i Facebook, ne baš uzbuđena kao i inače jer ponavljam, nemam prijatelja. Prošla sam kroz par slika i poslušala svoju muziku. Kada je bilo četiri popodne, odlučila sam prošestati svoga psa Toma.

Nisam rekla ništa svojoj majci. Ne bi me ni čula da sam joj bilo što rekla. Obukla sam svoje bijele conversice i smeđi kaput koji je prolazio preko moje zadnjice. Nosila sam par uskih traperica i crvenu majicu. Da bih upotpunila kombinaciju, imala sam topli, bijeli šal.

Izašla sam kroz vrata sa Tomom, zlatnim retriverom, odmah pokraj sebe. Šetali smo se prema šumi. Bilo je tiho. Ulice su bile prazne i nisi mogao čuti niti jednu pticu. Jedini zvuk koji se odazivao je bio šum vjetra. Prilično strašno, nije li?

Poslije šetnje od petnaestak minuta, ja i Tom smo napokon dosegnuli rub šume. Nisam ni znala zašto smo ovdje. Pretpostavljala sam jer tu nitko nije dolazio i jer sam voljela biti sama. Iako nikad nisam ulazila u nju. Nitko nikada nije. I to je razlog zašto sam se plašila. Plašila sam se jer su se drugi bojali. Ali zapravo se nismo trebali čega bojati. Ovdje nije bilo nikoga. Barem... sam tako mislila.

Sjedila sam naslonjena na drvo gledajući Toma koji trči i koji je slobodan.

Barem je netko bio sretan i slobodno se kretao. Kako je moj pas inače bio lude naravi, nastavio je sa svojim igranjem još nekih par minuta kada odjednom... samo je otrčao u šumu! Mora da je vidio neku vjevericu ili nešto što ga je prizvalo.

- Tom! Ne, stani! - zaderala sam se, ali je već bilo prekasno. Nestao je i više ga nisam mogla vidjeti. Potrčala sam do ruba šume, ali sam odjednom stala. Hoću li stvarno napraviti ovo? Hoću li zapravo otići u šumu?

Možda se izgubim i nikada ne vratim natrag. I što je sa stvorenjima koja možda žive ondje? Možda su tamo zombiji... Ah, začepi, Rose! Zombiji ne postoje! Ušla sam unutra. Nisam mogla ostaviti Toma samog. Morala sam ga pronaći.