The Beast

Dressless (moja verzija priče)

Četrdeset osmo poglavlje

Pitala sam se dokada će se tišina nastaviti jer nitko od nas nije htio prvi započeti govor. Ali kako sam pogledala u Harryjevo lice, ono je bilo ljuto i agresivno kao da će eksplodirati svaki čas. Malo prije je bio sretan jer je sredio sve što je morao sa svojim ocem, a onda se dogodilo i ovo...

Onda sam pogledala na Marcusa koji je također imao mrku facu i stisnute šake. Neće trebati dugo prije nego što se počnu tuči.

- Vratio se. - Olivia mu je šapnula na uho dok nas je promatrala. Oh, mislila je da ga neću moći vratiti i da nas neću uspjeti izvući iz onog mjesta? Prevarila se. Jako.

- Ne mogu vjerovati da si to dopustila. - zaderao se na nju iako je i dalje držao pogled na Harryju. Ja sam automatski primila Harryja za dlan i čvrsto ga stisnula.

- Gdje si ti bio kada sam te zvala? - trknula ga je i prekrižila ruke. Ne znam jesu li glumili da se svađaju ili je to bilo stvarno, no i jedno i drugo me nije zanimalo. Samo htjela da nam se maknu s puta.

- Gubite se van iz ovog dvorca, oboje. Dobili ste što te htjeli, a sada crta. - Harry se ukočio i stao vikati na njih, a njegov je glas odjekivao dvorcem. Tada sam brzo stala ispred Harryja i pogledala ga u lice.

- Smiri se. - šapnula sam mu... - Popričajmo u miru. Njegove oči postajale su crvene, a zubi su rasli u očnjake. Spustio je glavu prema dolje i ja sam to shvatila kao slažem se s tobom. Onda sam se okrenula prema njima.

- Pa, Marcus... - prekrižila sam ruke... - Svi znamo razlog zašto si nagovorio Harryja da ode daleko odavdje i zašto si lagao o onim stvarima. - podrugljivo sam mu uputila riječi s ozbiljnim izrazom lica. Marcus mi je stao pljeskati i smijati se... - Sada si shvatila.

Htjela sam ga udariti.

- Mislio sam da si govorio istinu. - Harry je stao ispred mene... - Ali ti si mi lagao? - mogla sam čuti bol u njegovom glasu... - Koliko smo dugo prijatelji? Već 200 godina? I nekako si me natjerao da ti vjerujem. - za svako pitanje htio je njegov odgovor. No i ja sam unaprijed znala što će točno reći.

- Učinio sam to za tebe. - prosiktao je kroz zube... - Tako je bilo najbolje. Ne želim da—

- Znam što ćeš reći. - lupio je nogom o pod i pod se zatresao zajedno sa svima nama... - Ne moraš ti ništa željeti. Nitko te ne prisiljava. I za mene ne moraš činiti ništa. - govorio je zvjerskim režajima. Postajao je veoma, veoma ljut i nisam smjela dopustiti da poludi.

- Borili smo se i za to sam ti zahvalan jer si stao u moju obranu. Ali ovo te nisam zamolio. Lagati, uvući i mene i nju u takvu opasnost... - stao je pored mene i iskazao me Marcusu... - To je bila najgora stvar koju si ikada napravio. - pokazao je na njega prstom i da sam ja bila na njegovom mjestu, stala bih bježati.

- Ona nije prava za tebe. - kada je to rekao samo sam se glasno nasmijala. Aha, on zna kakva sam ja? Dobro me poznaje?... - Bilo ti je dobro i kada si sve imao uz mene. Sada si se raspekmezio i zaboravio si što znači pravi lov na ljude.

- Ja više ne lovim ljude. - tresao je glavom i odmah sam se sjetila svih onih ljudskih tijela koje je Harry bacio iza vrta... - A nećeš ni ti u mojem okruženju.

- Čuli ste ga. Oboje. - javila sam se i pokazala im prstom na izlaz... - Odlazite van. Nisam htjela svađu, ali ovo je prevršilo svaku mjeru. Neću ga više slušati. Niti gledati Olviju kojoj je bilo žao što mi je pomogla, a i trebalo joj je biti.

- Ne znaš s kim imaš posla! - Marcus je vampirskom brzinom došao do mene i naglo me dlanom primio za vrat. Nije ga jako stisnuo, ali me boljelo. U to isto vrijeme, Harry je njemu uspio staviti ruku na srce kao da će ga iščupati. Obojica su teško disali, a ja sam ostala žmiriti od straha.