Petnaesto poglavlje
Nije znala gdje je. Jedino što je mogla vidjeti jest da stoji u mračnom podrumu, mjesečeva svjetlost je sjala kroz velike prozore dajući joj šansu da vidi gdje ide. Glasna muzika i smijanja su se mogla čuti kada se približila velikim vratima na kraju podruma.
Mogla je osjetiti sreću iza vrata. Život bez ikakve krivnje. Život bez patnje, bez mrtvih i najviše od svega... Život bez vragova. Priželjkivala ga je. Divila mu se. Htjela ga je. Samo je htjela svoju slobodu. Osjetiti ono što dugo nije mogla.
Kad je napokon došla do vrata, nije oklijevala ni sekundu i pokušala je primiti kvaku svojim delikatnim, malim dlanovima, ali prije nego što je uopće mogla, vrata su se otvorila i dočekala su je dva muškarca. Nosili su staromodna odijela.
- Gospođice Fairchild, očekivali smo vas.-jedan od njih je kimnuo glavom. Zahvalila im je iako nije znala razlog zašto bi. Pažljivo je koraknula i ušla unutra.
Svijetla su zaslijepila njezine smeđe oči, bili su to veliki lusteri koji su visili u velikoj plesnoj dvorani. Svi ljudi su zbog svijetla dobili poseban sjaj. I sve je to upila u sebe.
Nosila je predivnu, dugu, zlatnu haljinu završenu sa srebrom i perlama. Njezini pramenovi kose su bili zavezani, a ostala kosa je pada preko njezinih ramena.
Primijetila je da je nosila zlatnu ogrlicu oko njezinog blijedog vrata. Na rukama je nosila visoke svilene bijele rukavice i zlatnu narukvicu oko desnog dlana. Znala je da je viša zbog štikli.
Ljudi su bili pobrkani svugdje, svatko u svojim grupama, pričali su o tko zna o čemu. Svi su ju pozdravili sa "gospođice Fairchild", i kako je bila gostoljubiva, pozdravila je i ona njih. Bilo je to samo "drago mi vas je upoznati" pošto nije znala nikoga.
Njezine oči su pale na plesni podij. Par je ljudi plesalo predivni valcer, dok su se drugi okupili oko njih i gledali divnu igru ljubavi. Žene su letile po podiju kao dragocjeni labudovi, dok su ih muškarci vodili kao prava gospoda.
Muzika, popraćena staromodnim bendom u kutu, zvučila je kao raj i uklopila se savršeno u ples. Na svim licima je bio smiješak pa je mogla reći da su se svi dobro zabavljali.
Kada je sve pohvatala, maknula se sa podija i pridružila ostalim gledačima. Gledala je vrlo pažljivo u parove. Njihova ljepota je bila besprijekorna. Bez prištića, bez bora, slojevima kozmetike koja bi prekrivala njihova lica.
Dirale su ih ruke boga. Svatko u ovoj sobi je bio istiniti dio umjetnine. Osjećala se kao da ne priprada ovdje. Nije bila lijepa. Nije bila pametna. Nije bila voljena. Nije bila ništa po njenom mišljenju.
- Nikad nisam mislio da ću vidjeti definiciju ljepote svojim vlastitim očima. Nadam se da me ne varaju.
Riječi su bile izgovorene mekanim, toplim glasom. Glas koji je dolazio od anđela je stajao iza nje. Okrenula se i vidjela ga, jednog od najljepših muškaraca koje je ikada upoznala u svojem životu. Visoki, mišićavi muškarac koji je nosio predivno crno odijelo.
Njegove čokoladno smeđe oči su se upile u njezine. Lice mu je bilo prekriveno crnom otmjenom maskom i imao je predivnu tamnu kosu. Da ne zaboravimo i predivne crte čeljusti koje je posjedovao što ga je činilo još perfektnijim.
- Glasine su istinite. Zaista jeste djelo majstora. - anđeo ispred nje je progovorio. Uzbuđenje se javilo u njoj, nikad se nije ovako osjećala.
- Ja...? - upitala je šokirano.
- Naravno. - kimnuo je glavom... - Gospođice Fairchild, dopustite mi da vam se predstavim. Rekao je dok je uzeo njezin dlan u svoj i naklonio joj se.
YOU ARE READING
The Beast
Fanfiction*mature* Rose je oduvijek znala da je ovaj svijet pun misterija, pun tajni koje moraju biti otkrivene. Oduvijek je sanjala o normalnome životu, bez ikakvih briga i krivnji. Ali očito, sudbina je odlučila drugačije. Trčanje u šumu i bježanje od velik...
