Viktor POV
Poslije malo duže vožnje koju smo Rina i ja proveli slušajući radio,zezajući se i razgovarajući konačno smo stigli u predgrađe gdje žive njeni roditelji.Bilo je malo i tiho mjesto.Kuće su bile jedna do druge sa urednim dvorištima i vrtovima,a iza istih se nalazila šumica.Okruženje je bilo prirodno što mi se svidjelo.Stvarno nisam nikada provodio vrijeme na ovakvim mjestima.Navikao sam na ogromne gradove čije zgrade teže ka nebu i naravno mislio sam da je to nanidealnije mjesto za čovjeka kao što sam ja.Čovjeka koji ima ambicije,koji želi da je okružen ljudima i uvijek u toku sa svim događajima i informacijama.Kada sam pogledao u ovo zelenilo ispred i iza kuća osjetio sam kao sa su mi se oči tek sada otvorile.
-Još malo idi naprijed.Kuća je bijela i ima ispred drvenu,smeđu ogradicu.-rekla je Rina.Ubrzo smo pronašli tu kuću i parkirali se ispred a vrata iste su se otvorila i na njima su se pojavili jedna vitka žena,smeđe kovrdžave kose i prosijedi muškarac sa malo većim stomakom i brkovima.Bili su veseli i nasmijali.
-Sada me hvata trema.-rekao sam prije nego što smo izašli iz auta.
-Samo se ponašaj normalno.
-Zavisi šta misliš pod "normalno"?
-Ne budali i izlazi.Nećemo noćiti u autu.
Kada smo izašli Rina je odmah bacila se u zagrljaj roditeljima.
-Lutka moja.-rekao je njen otac te je poljubio u čelo.
Onda sam se rukovao s njim,prvo sa majkom pa sa ocem.
-Lana.
-Maks.
-Viktor Price,drago mi je.
-I nama također.Idemo sada u kuću.Rina,ti zatvori oči,a ti Viktore pomozi joj da uđe a da se ne spotakne i padne jer imamo iznenađenje.-rekla je njena mama.
Rina je zatvorila oči a ja sam je vodio.Ušli smo u dnevni boravak koji je bio ukrašen šarenim balonim,a na stolu se nalazila roza torta sa ružama.
-Sada možeš pogledati.-Rina je otvorila oči te zinula od iznenađenja poput malog djeteta.Kako je samo sretna i volim je gledati takvu.Odmah sam i ja sretan.
-Wow!
-Imam i ja također nešto,samo minut.-otišao sam do auta i iz gepeka izvadio ogromni buket crvenih ruža,kutiju sa ogrlicom i također kutiju sa slatkišima.
Kad sam se vratio unutra uručio sam joj poklone.Sjedila je u sredini kauča sa krunicom na glavi koju su joj njeni stavili i onda smo joj pjevali.Iz očiju su joj krenule suze.
-Nemoj plakati!-govorili smo joj a ona je samo brisala te suze i smijala se.
-Ne mogu...Ovo je najbolji rođendan ikada.Hvala vam.Hvala vam što postojite.Vi ste mi najveći poklon.
I meni su se odjednom pojavile suze u očima,ali sam odmah ih obrisao i sabrao se da ne primjete.Nakon ovog emotivnog trenutka pojeli smo ručak i tortu te smo onda zajedno razgovarali uz kafu.
-Znate,jako smo ponosni na svoju kćerku.-rekla je njena mama koja mi je pričala o Rini par detalja koje nisam znao.
-Vjerujem.
-Bili smo u jako lošem finansijskom stanju otkad joj se otac razbolio i dao otkaz.Sama kao tinejdžerka otišla je u taj ogromni grad da naporno radi i studira i ne mogu opisati kakav je osjećaj da je konačno uspjela u onome što je htjela i da joj se trud isplatio.
-Mama,pretjeruješ...
-Nikako!Mnoge djevojke upadnu u loše društvo kad odu daleko ili im se desi nešto loše,nenormalno sam se brinula.Sada si samostalna i uspješna žena i više sam nego ponosna na tebe.-sjetio sam se da je i meni otac govorio isto kada sam završio fakultet.
Onda je Lana počela pričati kako su Rinu zezali u školi,pa čak i mrzili jer je bila mršava i štreberica.Kao što su i mene jer sam i ja puno učio te sam nosio protezu i imao užasnu frizuru.Proživjela je mnogo toga istog kao i ja što je učinilo da se još više zaljubim u nju.Kao da smo ista duša u dva tijela,svega mi.
A njeni roditelji su predivni i kulturni ljudi.Dom je ispunjen ljubavlju i toplinom.Porodična atmosfera je vladala a ja sam sada više nego ikada htio postati dijelom ove porodice.
