Vratio sam se do svog penthousa da odmorim i da se opustim u svom jacuzziju.
Bio je na zadnjem spratu tako da sam ured zaspao dok je lift išao prema gore.
Iz džepa sam izvadio prsten i pospanim očima posmatrao ga.Jednog dana će biti tamo gdje mu je i mjesto.Na Rininoj ruci.
I poslije toga postat ću ispunjen i potpun čovjek.Čovjek koji pored uspjeha i novca ima porodicu.Dovoljno sam pametan da znam da se najbolje stvari ne mogu kupiti.Znam to po svom ocu.Ostario je a još uvijek nema nikoga ko bi ga stvarno volio.Nema te žene koja bi se probudila uz njega i s njim vodila duboke jutarnje razgovore uz kafu.Ne želim tako da završim.I sam mi je priznao da se kaje što nije tražio po pravim vrijednostima ženu i posebno me je savjetovao da si nađem nekog vrijednog.Sjetio sam se da mi je predložio jednom da oženim Irenu i ja sam budala i mislio da bi to bila dobra ideja dok nisam upoznao Rinu.Irena je super.Uvijek je tu za mene,zabavno je uvijek s njom,ali je isuviše neozbiljna.Život je puno više od plesanja sa svakim mogućim muškarcem i opijanja i sigurno ne bih volio da mi ona odgaja dijete.
Lift je konačno zastao i ja sam izašao iz istog te pomoću kartice ušao u stan.
Unutra me dočekala služavka koja mi je skinula kaput i objesila ga na vješalicu te sklonila mi cipele.
-Zdravo,gospodine.
-Zdravo.
-Imam vam nešto za reći.
-Okej,budi brza,umoran sam.-rekao sam nevoljno.
-Vaš otac...
-Šta s njim?
-Imao je moždani udar.
-Molim?
-Da.
-Gdje je on?-pitao sam uspaničeno.Odjednom je umor nestao i sve misli su mi se usmjerile ka novom problemu.Otac i sestra su mi jedini članovi porodice i ako ga sada izgubim ne znam kako ću to podnijeti.
-U gradskoj bolnici.I vaša sestra je također javila da će se vratiti iz Londona da ga vidi.
-kimnuo sam glavom te odmah sam se ponovo obukao i izašao brzinom svjetlosti iz stana i uputio se u bolnicu.
Kada sam stigao bukvalno sam trčao kroz hodnike dok nisam susreo Irenu kako sjedi na klupi u čekaonici.Čim je vidjela mene ustala je i zagrlila me.
-Tako mi je žao,Viktore.
-Š-šta je bilo?
-Doktori kažu da je jako kritično stanje i da možda...-mucala je.
-Ne govori to.Preživjet će on.-tješio sam se.Ona je jako cijenila mog oca s obzirom da se družila s mojom sestrom od djetinjstva i dao joj je nadimak "snaha" što je ona jako bukvalno shvatila.Cijenim to što je došla,jer ko poštuje moju porodicu kao da i mene poštuje.
Kad se odmakela od mene slučajno mi se pomjerilo odijelo i iz džepa je ispala kutijica sa prstsnom na pod te je ona bacila pogled na istu.
Iste sekunde sam je podigao i ponovo vratio u džep.
-Šta je to?-pitala je raširenih očiju.
