The Beast

Found you (moja verzija priče)

- Olivia je. - nagnula sam glavu i rekla smireno, naslanjajući dlanove na njezin štand... - Ali ne želim nevolje. Samo ga želim natrag i odmah ćemo otići.

- Dušo. - blago mi se nasmijala u facu i ismijala me... - Bojim se da je to nemoguće. Tresla je glavom i dalje se bavila svojim stvarčicama.

- Zašto? - trema me uhvatila jer sam mislila kako je mrtav, kako su ga ubile i znoj mi je kapao niz čelo. Zadavit ću ju ako mi kaže ono što trenutno mislim.

- On ne želi otići odavdje. - laknulo mi je kada je i tome bila riječ... - Rekao mi je to. Tako da sam mu dala nešto što će mu u potpunosti riješiti probleme.

- Što? - lupila sam dlanovima u stol i naglo povisila ton. To ju je iznenadilo. Kao i mene. Nisam mogla kontrolirati svoju reakciju... - Što si mu dala? Ostala je u transu par sekundi.

- Svoj napitak. - izdahnula je i ponovno mi uputila kaubojski pogled... - Čekaj. - gledala je moje lice kao da se prisjeća nečeg... - Ti si... - pokazala je prstom na mene... - Ti si... - pucnula je prstima da se sjeti. Ako sada kaže anđeo, onda ću se raniti... - Rose? - naglasila je upitno, ali ja sam ostala tiha. Onda se stala smiješkati kada je shvatila da je pogodila.

- Oh, vidi, vidi. - odmjerila me zlobno... - Je li to moguće? Ljepotica traži svoju zvijer? Ne bi li trebalo biti suprotno? - nasmijala se svojoj šali iako meni nije bilo smiješno. Ja sam ostala ozbiljna dok se ona cerekala bez razloga.

- Zbilja mi nije do šale. - povisila sam ton... - Znam za vaše čarolije, i kako zavodite, i kako mi morate dati šifru za da se vratim natrag, jedino ako me ne začarate.

- I zašto si onda riskirala ako si znala? - bahato me upitala prije nego što me uopće poslušala što joj imam za reći... - Olivia ti nije pružila podršku? - moljakala je glasom bebe.

- Zato što ga želim natrag. - prosiktala sam kroz zube... - Ne, rekla je da moram ići sama. Molim vas. - sada sam zastenjala i gledala ju dječjim pogledom. Ostala je tiha. Predomišljala se. Moram ju nagovoriti.

- Trebam ga vidjeti. - lupila sam bez snage po stolu i cijeli se zatresao. Ona je samo gledala u mene, a ja si nisam mogla pomoći, a da ne pripremim suze za plakanje... - Ne mogu... - moj glas se slomio... - Ne mogu živjeti bez njega. - ipak sam uspjela reći, ali sa suzama u očima i to je vidjela. Bilo me je sram što plačem pred njom, ali nisam se mogla kontrolirati... - Preklinjem vas.

- Pomogla bih ti da on to želi pa zato... - htjela se vratiti svojem poslu, nakon što je gledala u mene kao da će mi se upravo smilovati. Čak je i ona lagano zaplakala.

- Ne! - zaderala sam se i natjerala ostale vještice da se okrenu u našem smjeru. Poskočila je... - Dat ću vam sve. Novac. Što god želite.

- Kao da imaš novaca... - zakolutala je očima.

- Imam. Moj otac ima. I to puno. Zanemarimo činjenicu da je mrtav i da ne znam koliko je bio bogat zapravo.

- Ovdje nitko ne odlazi živ. To si valjda znala? - bilo je to više kao na slaboj karici. Ali neće me uhvatiti kako bježim ili da se bojim. Više nije bilo smisla. Morala sam dati sve od sebe.

- Ako ti dam sve što poželiš... - pažljivo sam gledala njenu reakciju... - hoćeš li me pustiti? Jako mi je bitan. - sve što sam rekla, bila je istina. Nadala sam se da i ona to vidi. Ostala je šutjeti. Prebirala je po mislima, da li da mi pomogne ili ne. Nakon kratke stanke, samo je izdahnula.

- Zašto ovo radim... - samoj sebi se požalila i ja sam shvatila kako će mi pomoći. Prošla je rukom kroz kosu frustrirano i stala odlaziti. Ja sam ju pratila potiho. Dalje je sve u njenim rukama.