The Beast

Sealed lips

- Naravno! - kimnuo je glavom.

- Kako vam zvuči šetnja u vrtu? Znam neka mirna mjesta tamo pa vas mogu uvjeriti, sviđat će vam se. Zahvalila sam mu se te je počeo hodati, a ja za njim. Prolazili smo hodnike do hodnika, stepenice do stepenica, stražare do stražara. Došli smo do izlaza.

Velika staklena vrata. Otvorila su se, a mene je natukla hladnoća dok smo hodali po bijelom snijegu. Zašto uvijek zaboravim na kaput? Iako je nebo bilo sivo i stopala su mi se bila smrzavala, primijetila sam da ovdje ima mnogo više života, nego u prijašnjem dvorcu u kojemu sam bila.

Na moje čudo, vidjela sam i pse čuvare. Kad sam vidjela njih, sjetila sam se svojeg Toma kojeg sam bila izgubila prije par tjedana. Koliko je prošlo? Mjesec dana?

- Sve u redu, Vaša Visosti? - upitao me je Aidan, primijećujući moju zabrinutu i tužnu facu, punu neugodnih sjećanja.

- Ne, dobro sam. Samo sam se sjetila nečeg što se desilo davno, nije bitno. - rekla sam i kimnuo je glavom kao da ga nešto zanima.

- Znate... - počeo je... - Čuo sam već puno o vama. Najviše o stvarima koje su vam se desile dok vas nije bilo. Pogotovo prošlih tjedana.

- Reći ću ti ovo samo jednom Aidan, ne želim pričati o ovome. Ne zanima te i nije tvoj problem. - dreknula sam. Kako se samo usudio pričati o nečemu što nije njegova stvar i još o nečemu čega se ne želim sjećati? Ne zna ništa osim laži. Prestala sam hodati.

- Kako znaš što mi se dogodilo? - upitala sam ga. Okrenuo se i stao kao i ja kada me vidio da se ne krećem. Duboko je uzdahnuo.

- Stvari se uokolo šire vrlo brzo, pogotovo u ovom dvorcu. Znam da ovo nije moj problem i da se ne trebam miješati te mi je iskreno žao. Bilo je to jako bezobzirno od mene. Više se neće ponoviti. - naklonio se i ispričao.

- Nemoj se klanjati. Sve je u redu. Samo... Više nisam ništa mogla reći. Nisam znala što bih sljedeće rekla. Moje su misli bujale, no usta ostala zapečaćena. Ostatak hoda je bio tih. Naravno da mu želim sve reći, no nisam sigurna bih li trebala. Niti ga ne poznajem kako treba. Mogao bi biti baš suprotno od onoga kako mi je rekao.

Zato mu još nisam odlučila dovoljno vjerovati. To je najbolje. I za mene i njega. Došli smo do velike, oble fontane koja, naravno, nije radila zbog hladnoće. Kada smo došli do nje, ogrnula sam se rukama i stala kao i on. Zatvorila sam oči i pustila moje uši da se fokusiraju.

Nije bilo lajanja, mrmljanja, deranja. Ništa osim potpuno nečujnog vjetra čija me je hladnoća učinila beživotnom. Kao da se stotinu noževa zabijalo kroz moje tijelo. Mekani, topli dodir jakne oko mene i osjećaj dva dlana kako trljaju moja hladna ramena kako bi me utoplila.

Nije upalilo.

- Zbilja ga voliš, zar ne? Njegov je topao dah udario moje uho kako je progovorio i onda sam shvatila koliko mi je zapravo blizu. Jako sam zažmirila, kako bih zadržala suze da ne iskliznu iz mojih očiju, no nisam uspjela. Otvorila sam ih ponovno te osjetila tople suze kako same padaju.

- Toliko mi fali. - rekla sam nekako, mekano i tiho, kroz šapat. To što sam svojem ocu rekla da sam zaljubljena u krvoločnog ubojicu je bila moja najveća pogreška u životu. Ja sam kriva što su ga zarobili. Trebala sam šutjeti, onda ne bi bila ovdje. No prekasno je.

- Osjećam se kao da nitko ovdje ne razumije kako se zapravo osjećam i što zapravo želim. Moj je cijeli život pun laži. Prije par tjedana, nisam niti znala da postoje vampiri i anđeli! Pa, jedan me i uspio nasamariti da se zaljubim u njega. I sada od mene žele da budem princeza anđela te da vladam cijelim kraljevstvom. - rekla sam i okrenula se kako bi pogledala u Aidana.