~ Makovi ~

1.1K 146 52
                                    

Danica

Mak je istrajna biljka. On je uspevao da niče i ceveta i tamo gde su se trudili da zatru svaki trag života. Po nekim zapisima mak je cevetao za vreme hladnog rata, gažen teškom artiljeriom, vojničkim čizmama, granatiran, na poljima na kojima su se odvijali oružani sukobi. Kao da se hranio prosutom krvi i jaucima ranjenika, dajući pustopoljini oko sebe utehu. Nije mu potrebno ni mnogo sunca ni mnogo vode kako bi širio svoje crvene i plave latice. Ničega mu ne treba sem malo suve zemlje. Mak je borac i simbol svih žrtava rata; simbol i nastradalih i preživelih.

Odnedavno, tačnije od trenutka kada sam koliko-toliko uspela da pobedim depresiju, volim da mislim da sam mak. Smatram da sam dobila možda najvažniju bitku u ratu sa samom sobom. Cvetala sam iznova ma koliko da su me prilike i ljudi gazili, a uistinu najteže je izboriti se protiv sebe samog. No, čini mi se kako dani nižu svoje breme, da moja borba i rat još uvek traju. Nemaju ista odličja ali zbog toga ništa manje nisu strašni. Odlučujuća bitka biće mi ova sa Nikšom. I on je mak... U noći koju smo ostavili iza sebe, on je bio neosnovana uteha koju sam tražila u njegovim dodirima, upornim poput maka. Um mi se protivio svakom uzdahu koji sam ispustila dok me je ljubio i uzimao, a telo... ono se podavalo, uživalo, zadovoljilo. Telo je izdajnik! Poput goluba preletača pohrlilo je u tabor Nikšinih grešnika, a ostavilo um pravednika da se koprca u smrtnom ropcu i iskrvari. Telo je nateralo zdrav razum da kapitulira i da se povuče pognute glave, potom i da se ugasi kao da je zaista umro. Svaki prekor, nevoljkost, protest, ginuo mi je na jeziku i podavala sam mu se opet i ponovo sve dok munje i gromovi nisu utihnuli i ustupili mesto tihoj kiši koja je rominjala i ujednačeno udarala po plafonu od stakla.

I sada pada tiho, lenjo i nekako sveže. Nisam oka sklopila ali se i ja osećam sveže i odmorno. Čudno je kako čovek na pragu svog najvećeg stradanja pronalazi smisao i tračak radosti u gotovo beznačajnim stvarima, kao ja upravo u kiši i retkim zelenim žbunovima koji šaraju mrku stenu preko puta mene. Kao da joj udahnjuju život kako ne bi bila običan kamen bez osećanja. Ne plačem više i neću plakati ponovo ma šta da se dogodi. Odlučnost mi širi vene novom hrabrošću da se uhvatim u koštac sa bilo čim što mi Nikša bude servirao na tanjir i naredio da u slast pojedem jelo preliveno pelinom. Izdržaću sve, pojesti sve do poslednje mrvice, i praviti se da sam jača nego što zapravo jesam. Osećam zasluženu nagradu nakon svega. Tu mi je - na dohvat ruke, na udah svežeg vazduha.

Pažljivo ustajem iz kreveta i još pažljivije hodam do prednjeg zida da ne probudim muškarca koji bezbrižno spava, ležeći na stomaku, nepogođen svim dešavanjama. Položivši šake na staklo, pitam se da li njega išta može da pomeri iz težišta i poremeti mu san? Nadala sam se da će mu nestanak klikera više uzdrmati tlo pod nogama, ali nije se previše potresao. Ili možda jeste ali ne dozvoljava da se to vidi. Lagala bih kada bih rekla da ne strepim od odmazde ali ne mogu ni da je sprečim zato i ne razmišljam previše o njoj. Šta će biti, biće. Možda je noćašnji seks bio početak osvete, a možda je i samo običan seks za čoveka koji ne ume da oseti tuđu patnju i samim tim ne može ni da saoseća, povuče se i ostavi tužnog da tuguje kako ume i zna. Nikša je lišen empatije i vođen pukim nagonom - tu leže sva objašnjenja za njegovo ponašanje. To ga ne opravdava ali mu umanjuje krivicu, ili ja opet tešim sebe neodrživim teorijama.

Naga sam u potpunosti. Nisam uzela čaršaf da se obavijem njime, jer nema nikoga ko bi me video. I tako gole kože i ogoljene duše, naslonim se na hladno staklo celim telom. Hladnoća mi podiže dlačice uvis. Primetno se ježim ali ne marim, hladnoća mi prija. Umiruje, hladi oganj oprečnih misli i pretpostavka koji plamti u meni. Imam osećaj kao da se kapi kiše slivaju niz moju siluetu, probijajući barijeru od stakla. Tako nešto nije moguće ali nekako je lepo zamišljati da me kiša oblaže i skriva iza tankog vela satkanog od pare i vode, iako svako može da me vidi. Kada izdahnem prozor se zamagli od topline mog daha, praveći nepravilni krug. Prstom crtam linije po kondenzaciji još više se naslanjajući tako da sam gotovo zalepljena. Kada bi ovde imalo ljudi i kada bi me spazili kako pokušavam da postanem deo konstrukcije akvarijuma, pomislili bi ili da sam luda ili da sam skulptura koja stilski ne odgovara minimalistički uređenom enterijeru. Ali nema čak ni ptica na vidiku tako da me baš briga delujem li poremećeno. Ako se Nikša probudi i vidi me, i za njegovo mišljenje me baš briga. Stajaću i upijati kišu koja čak i ne dolazi do mene, glumiću ludilo i besnilo ako treba, smejaću se kad mi se plače i vikaću na sav glas kad svi ćute. Na sekund, na nekom mestu s kraja sveta, gola kakva sam i rođena, kao da počinjem da shvatam Nikšu. Čovek kada prestane da mari za mišljenje koje drugi imaju o njemu i svemu uopšte, postaje slobodan. Istinski slobodan od amova. I lep je to osećaj ali ujedno i užasan kada se shvati da i sloboda može biti zamka i kavez ako ne znamo šta bismo uradili sa njom. Trenutno moj duh je slobodan a telo zarobljeno, no savršeno sam svesna toga da ne bih znala šta da radim sa slobodom ako bi mi sada rekao da mogu da se vratim za Beograd svom pređašnjem životu i navikama. Užasnuta spoznajom, čvrsto sklopim kapke i počinjem ubrzano da dišem jer istina mi se zubato kezi u lice. Ništa ne bih ponela za Beograd niti bih išta iz njega zadržala osim Mirka. A pošto ne postoji mogućnost da Mirko ponovo bude ona stara čak ni u mojoj najbujnijoj mašti, u Beograd ne želim ma koliko volela njegove ulice, bulevare; njegovu dušu. Zadnjih godina kao da nisam živela u njemu. Nisam imala život, a to šta sam radila životom se nije moglo nazvati. Ne bih bila slobodna kada bih sada otišla natrag svojoj zemlji, ne bih jer bi me iznova zarobilo sećanje na gubitke koje tamo ima trajnu adresu stanovanja. Ali šta je ovo sa Nikšom: sloboda ili ropstvo? Koje ime da mu nadenem? Kako da ga nazovem da bi mi se na poziv odazvalo, na mnoštvo pitanja odgovorilo? Klonem niz zid. Spuznem na pod, dišem isprekidano zagledana u provaliju poda mnom. Takva sloboda bila bi moja najveća robija. I ovo je isto ali lakše za podneti.

Nebo nad Beogradom Where stories live. Discover now