Iako mi je Tom rekao da spakujem stvari i pripremim se za odlazak iz bolnice ipak nemam šta spakovati. Kada sam se jedva osovila na noge i potražila torbu sa svojim stvarima shvatila sam da zapravo nemam nikakvu torbu. Neko mi je na stolici pored prozora ostavio smotane komade odječe koji su zapravo bili moji. I dalje mi nije jasno šta se sve događa. Harrya u cijeloj ovoj priči uopšte nema . Nalazim se u Lutonu. Daleko od Londona. Još sam upoznala i lika koji se zove Tom i koji kaže da me poznaje i da bi mu ja trebala vjerovati. Ovo je previše stresa za mene pa pokušavam skrenuti misli na nešto dugo kako bi se opustila ali ne uspjevam. Odgrnem zavjese na prozoru i jaka svjetlost mi bljesne u lice. Rano je jutro i to mogu pretpostaviti po nebu koje još uvijek nije poprimilo izuzetno plavetnilo. Polahko otvorim prozor i istog trenutka osjetim svjež zrak na licu i cvrkut ptica koji se može ćuti samo u proljeće. Proljeće još nije ni blizu ali vani je toplo. Nazire se naranđasta svijetlost iza brda i shvatam da bi danas mogao biti sunčan dan. Stojim par trenutaka potpuno paralizovana i zatvorenih očiju uživam u raju koji mi nudi svjež zrak. Naginjem se na prozor te puštam da mi povjetarac mrsi kosu. Prozor je dosta visoko i sa njega se vidi cijeli Luton. Odjednom se ne bojim visine. Poželim da mogu skočiti  i poletiti. Postati slobodna kao ptica i odletjeti od svih problema i ljudi. Odletjeti  u neki svoj svijet.

"Spremna." trzam se kada Tomov glas prekine mir i spokoj u kojem sam odlutala. Odmaknem se od prozora,polahko ga zatvorim a onda se okrenem prema njemu i kimanjem glavom mu odgovorim. Nisam sigurna na šta sam to tačno spreman ali sam definitivno spreman napustiti ovu bolnicu i učini nešto po pitanju svog života. Kada si sam i ležiš u krevetu bez ikakve zanimacije,tada imaš vremena na pretek da razmišljaš o svemu. Ja sam imala tog vremena i iskoristila sam ga na razmišljanje šta želim od svog života. Sada sam sigurna šta želim. Želim pronaći Harrya. Završiti sa njim ...nekako ga izbaciti iz svog života a zatim ...ne znam...završiti fakultet i pronaći sreću u nekom drugom gradu,državi ili ako mi se posreći...kontinentu. Želim pobjeći od ovog života jer je sranje. Previše prošlosti je umješano u moju sadašnjost i ako planiram krenuti naprijed onda moram zaboraviti na svoju prošlost i prestati se kretati unazad. Prisjetim se razloga zašto sam došla u Luton i prevrnem očima u sebi. Možda je i bolje da sam pala u komu. Jer da nisam ,potrošila bi šest dana pokušavajući otkriti svoju prošlost a ovako ...sada se mogu vratiti u London. Nastaviti svoj život sa tatom,završiti fakultet i naći svoju karijeru. Mogu okrenuti novu stranicu svog života i srediti se malo. Odjednom se osjećam snažnije . Odjdnom me više ni ne zanima ko je Tom,niti Grace ...čak me ne zanima gdje je Harry. Ne zanima me ništa..

*

Ali onda me udari stvarnost u glavu i shvatam da se u autu nalazim sa potpunim strancem. Tom sjedi pored mene i gleda me sa pogledom za koji ne mogu procjeniti šta znači. Shvatam da se iz ovoga neću lako izvući i da ne mogu tek tako pobjeći od stvarnosti,od sadašnjosti i od nekih stvari pa odlučim da ću se normalno ponašati sve dok ne saznam koje taj Tom i šta zapravo želi od mene.

"Rekao si da je mala Grace tvoja kćerka?" upitam tiho a on samo kimne glavom  te me pogleda. Ponovo šutim par trenutaka pa ponovo progovorim "Rekla mi je da je godinu dana u ovoj bolnici...da li je to istina?" upitam a on tužno kimne glavom.

"Grace je teško bolesna i stalno je u nadzoru liječnika tako da mora doslovno živiti u bolnici." tužno odgovori a ja se sažalim nad sudbinom male djevojčice.

"Žao mi je..." kažem suosjećajno a on samo kimne glavom u znak odobravanja. Tišina ponovo zavlada u autu. Postaje zagušljiva. Vozač taksija polahko vozi niz ulicu i ne trudi se da žuri .Spor je a to me nervira ali svejedno šutim. Pokušavam sakriti svoje nestrpljenje tako što tapkam rukama po koljenima ili gledam kroz prozor. Ulice su iznenađujuće mirne. Kako živim u Londonu čitav život u kojem je non stop gužva,ovo je prvi put da vidim prazne ulice na kojima vidim tek pokojeg čovjeka koji bez ikakve žurbe negdje vide. Izgleda da je ovo grad u kojem niko nigdje ne žuri. Sve ide mirno i polahko. Zamislim sebe u jednom ovakvom mirnom gradu i pomisao mi se iste sekunde svidi. Ko zna, možda moj novi početak i bude u jednom malom mirnom gradiću poput ovog.

"Smijem li barem znati gdje idemo?" upitam nakon dužeg vremena jer se vožnja odužila i počinje me hvatati panika. Nisam svjesna šta se dešava jer mi Tom ne želi ništa reći uz to moram vjerovati potpunom strancu kojeg sam upoznala prije otprilike nekoliko sati.

"Shvatit ćeš kada stignemo.." kratko odgovara a tišina se nastavlja. Tomov prijateljski izraz lica me tjera da mu vjerujem ali i dalje nisam sto posto sigurna da on nije neki ubica ili ...nemam pojma. Kako god bilo,sada sam u ovom autu i ne mogu ništa drugo uraditi osim ostati u njemu i prepustiti se sudbini koja slijedi.

Nedugo zatim auto se zaustavlja i motor se gasi. Iste sekunde ,kroz prozor,prepoznajem malu zgradicu u koju me je Harry doveo u Lutonu. U mojoj glavi se odmah počinje odvijati sjećanje kada je me je Harry zezao u tom stanu tako što je hodao gol po njemu,kako sam zbog njega povrijedila rebro i kako sam mu zaspala u naručju. Sjećanje me zaboli a zatim snažno baci u sadašnjost.

"Kako ti znaš za ovo mjesto?" iste sekunde pitam i okrećem se prema Tomu.

"Zapravo ne znam..Harry mi je rekao da te dovedem ovdje!" slegne ramenima te izađe iz auta. Ostajem zabezeknuta jer je ovo prvi put ,otkako sam se probudila,da je neko spomenuo Harrya. Mislila sam da je taj kreten nestao,otišao,pobjegao ili umro. Brzinom svjetlosti napuštam taksi te trčim za Tomom koji se već uputio prema ulazu u zgradu.

"Čekaj...ti znaš Harrya?" derem se za njim dok ga ne stignem,a kada ga stignem uhvatim ga za rame i zaustavim.

"Pa sad....znamo se otprilike tri dana tako da ako misliš da sam ga u tri dana mogao upoznati...onda da...poznajem Harrya.." ponovo slegne ramenima te nastavi svoj put prema zgradi a ja krenem za njim. Ignorišem činjenicu da mi je srce zaigralo na spomen Harryevog imena te odlučim nastaviti sa mojim pitanjima.

"Da li je Harry u stanu?Kako si ga upoznao? Kakve ti veze imaš sa njim?"pitanja naviru iz mene a on se mršti dok se penje uz stepenice.

"Ne znam da li je u stanu... a odgovore  na ostala pitanja ćeš valjda dobiti od njega. Strogo mi je zabranio da to bilo šta govorim. Nemam pojma kako si se spetljala sa tim likom niti imam pojma ko ti je ali čini se kao veoma drska i bezobrazna osoba!" odgovara a ja doslovno trčim iza njega jer njegov jedan korak su moja dva.

"Hej..nemaš pravo govoriti tako o Harryu jer ga ne poznaješ!" branim Harrya iako to nikada nisam htjela. Sjećam se da sam, kada sam tek upoznala Harrya i ja mislila to isto o njemu. Tom ne progovara dok nismo došli pred vrata stana a zatim vadi ključeve iz zadnjeg džepa te otključava stan. Ima čak i ključ. Odlučim ne postavljati pitanja pa polahko ulazim u stan. Očekivala sam da će me u stanu dočekati isti onaj miris kao i prvi put kada sam ušla ovdje ali zrak je sada zagušljiv. To znači da je veoma neuredna osoba boravila ovdje neko vrijeme. U svoju predrasudu se uvjerim kada obiđem i ostale prostorije. U dnevnoj su svi jastuci razbacani kao da se neko iživljavao na njima a dva prazna kartona pizze su na podu. Kuhinja je u opštem haosu. Prazne boce piva su posvuda. Sve smrdi na alkohol a po radnoj površini je razbacano gomilu prljavog suđa. Odlazim u spavaću sobu a tamo zatičem gomilu odjeće posvuda. Krevet je u potpunom haosu iako izgleda kao da ga je neko pokušao popraviti ali dosta nespretno i u žurbi. Prepoznajem par Harryevih majica na podu i odmah znam ko je kriv za sav ovaj haos. Iz nekog razloga se ne usuđujem pogledati kupaonicu pa se vraćam u dnevni boravak gdje me čeka Tom koji sjedi opušteno na kauču i lista kanale na TV-u kao da je ovo njegov stan. Razočarano sjedam na fotelju jer shvatam da Harry nije ovdje .

"Šta sad da radimo?" upitam Toma a on samo slegne ramenima.

"Čekat ćemo!" kaže kratko te nastavi listati kanale. Po njegovom stavu shvatam da je nervozan mada nemam pojma zašto. Ne mogu čak ni naslutiti.

"Čekati što?" uporna sam u tome da saznam.

"Saznat ćeš večeras!" ponavlja istu rečenicu po  milioniti put od jutros pa samo prevrnem očima te se bacim u naslonjač fotelje.

Sve što želim u ovom trenutku je saznati šta će se to večeras desiti i kada će Harry doći. Ako će uopšte doći...

#Emina notes.

nadam se da ste uživali :D zanima me vaše mišljenje. Šta mislite šta se trenutno dešava u ovoj priči... koje su vaše teorije..baš me zanima hoće li neko pogodi..:D

luasm

xoxo

TRY...Read this story for FREE!