Stojim na sredini svoje stare sobe. Lagana,opuštajuća muzika ispunjava prostor oko mene.Duga plava haljina prekriva moje tijelo dok stojim ispred ogledala i ogledam se. Smijem se. Srce mi lupa kao ludo. Zašto?  Imam li razloga to raditi?

Rukom prolazim kroz tek opranu kosu pazeći da ne pokvarim frizuru.

Odjednom mi,kao iz vedra neba,nešto dolazi u glavu.

Pokušavam prestati to raditi ali ne uspjeva.

Već znam šta će se desiti...

Doći će mi poruka od Davida. Pisat će kako me ostavlja.

Ponovo sanjam. Ponovo imam noćne more.Svjesna sam toga. Ali ne mogu se probuditi.

Ponovo se okrećem i smijem u ogledalo.

Pokušavam prestati ali...ne mogu. Imam osjećaj da moje tijelo radi sve bez moje dozvole dok ja sjedim u svojoj glavi i sve to promatram.

Djevojka,to jest ja,u čijoj glavi sjedim,se još jednom okreće dok rubovi moje plave haljine lepršaju oko mojih vitkih nogu. Sretna sam.

Eh,kad bi samo znala šta će se desiti za par sekundi...

Još jednom se pokušavam probuditi.... Ništa...

A onda se dešava ono što sam i očekivala...

Melodija mog mobitela se oglasila. Okrenula sam se prema tom smjeru te krenula prema krevetu kako bih uzela mobitel.

'Ne...' pokušavam vrisnuti ali glas mi se gotovo ni ne čuje. Čuje se samo lagana melodija mog mobitela. 'Ne radi to. Molim te!' očajno govorim a glas gotovo pa da mi se i ne čuje.

Nisam spremna ponovo pročitati tu poruku. Slomit će me ponovo.

Taman kada sam posegnula za mobitelom,melodija na mom mobitelu je prestala. To sam i očekivala. Ali... ono što nisam očekivala jeste da se zaustavi i muzika na mom kompjuteru. Sve se zaustavilo a onda počelo titrari u mjestu.

Izgledalo je kao da je zemljotres pa sve stvari podrhtavaju oko mene. Počela sam se uspanićeno okretati oko sebe pokušavajući shvatiti šta se dešava. Osjetila sam zujanje u ušima zbog čega sam brzo prekrila uši rukama te zatvorila oči. Sve izgleda tako stvarno.

Ne Melissa to je samo san....Probudi se....Ne mogu.

Kada sam ponovo otvorila oči,stvari oko mene su počele nestajati. Sve se dešavalo brzo. Moj ormar je nestao,moj radni stol također,zatim moj krevet pa posteri sa zida. Sve je nestalo dok na kraju nisam ostala u potpuno praznoj i mračnoj sobici čija se jedina svijetla tačka nalazila na samoj sredini.

Potrčala sam u tom smjeru te stala na taj osvjetljeni krug. Bojim se mraka. Uvijek sam ga sa se bojala.

Okrenula sam se par puta oko sebe. Nije bilo ničega. Samo taman prostor oko osvjetljenog kruga u kojem sam ja stajala. Njegova svjetlost je dolazila ispod mojih nogu.

Odjednom,naspram mene,na podu u mraku se upalio još jedan svijetli krug. Gledala sam par trenutaka u njega dok nisam primjetila kako se neka silueta pojavljuje izlazeći pravo iz svjetlosti.

Pokušala sam vrisnuti ali sam se sjetila da se moj glas neće čuti koliko god glasno pokušala govoriti.

Silueta je postajala sve vidljivija dok se na kraju nije savršeno formirala u ljudski lik koji je svijetlio..

'Mama?' zabezeknuto sam upitala. Sigurno me nije čula jer mi je glas opet tih iako se svim silama trudim govoriti glasno.

Šta moja majka radi ovdje? Nikada je nisam sanjala. Čak ni nakon njene smrti.

TRY...Read this story for FREE!