Chapter 67.

3.1K 230 7
                                    

Iz sna me trgne zvuk razbijanja nečega a zatim tiha psovka. Namrštim se te otvorim oči,malo se uspravim u krevetu i ispred sebe vidim pognutog muškaraca koji sa poda nešto kupi. Okrenut mi je leđima pa ne mogu vidjeti ko je ali Harry definitivno nije. Ponovo se namrštim,protrljam oči te zjevnem dosta glasno iako to nisam htjela. Malo se rastegnem dok osjetim kako mi leđa zahvalno pucketaju. Muškarac se trzne te naglo ustane,zakači zadnjicom za rub mog kreveta pa ponovo opsuje a zatim kada je konačno ustao okrenuo se prema meni pri tome rukom zakačivši moj stolić gdje je stajala hrana pa je sve završilo na podu uz glasnu buku udaranja metalne posudice o pločice. Opet opsuje ovog puta nešto glasnije te se stane izvinjavati a njegova me nespretnost navede na smijeh.

"Blago tvojoj mami kad si tako nespretan.." progovorim te osjetim koliko mi je glas bolji od jučer. Muškarac ne stigne ništa odgovoriti jer je zauzet sakupljanjem supe sa poda sa papirnatim ubrusima i preostalih komada stakla koje je razbio kada je mene probudio. Samo se nadam da nije razbio bočicu nečega otrovnog čiji bi me miris mogao ugušiti ovdje. On i dalje šuti a nakon što je sve uspio podignuti sa poda ,stavio je na pladanj te krenuo prema izlaznim vratima,vjerovatno kako bi sve to predao čistačicama. Pri samom izlazu nogom zapne za okvir vrata se skoro sruši na pod uz psovku. Nakon toga na kratko nestane iz prostorije a ja iskoristim priliku da se malo saberem,razbudim i skontam ko je taj lik. Doktor sigurno nije jer na sebi nema medicinski mantil i nešto slično što bi ga moglo činiti doktorom . Ponovo se vrača u moju prostoriju,oprezno zatvara vrata kao da se boji da ih ne slomi te mi prilazi. Očekujem da će svakog trenutka srušiti nešto pa makar i pogledom jer iz priloženog sam shvatila da je nespretan koliko je i lijep. Kosa mu je boje trulog žutog jesenjeg lista a oči toliko plave da bi mu nebo pozavidilo. Ramena su mu široka i prekrivena tankom sivom tkaninom. Visok je,izuzetno mršav ali lijepo građen. Izgleda snažno. Polahko mi prilazi i pruža ruku kao da će se rukovati sa mnom a kada sam shvatila da to zaista želi ,prihvatila sam njegovu ruku pomalo sumnjičavo a on mi se srdačno nasmiješio i nervozno držao ruku u mojoj kao da je zbunjen i ne zna šta želi slijedeće da uradi. Izgleda kao dijete dok je ovako nervozan pa se drugom rukom češka po zadnjem dijelu glave. Ruka kojom drži moju je sva u ožiljcima i odmah shvatam da je i od ranije nespretan i da je to ostavilo traga i na njegovoj koži. Vidim mali mlaz krvi na njegovom zglobu te refleksno istrgnem ruku iz njegove jer mrzim krv. Vjerovatno ju je povrijedio maloprije kada je kupio staklo.

"Tom Alford!" izgovori i ja prvi put čujem njegov glas da je izgovorio nešto drugo osim psovke "Ti si Melissa zar ne ?" upita te krene unazad korakom prema stolici koja se nalazila do zida a kada je shvatio da na taj način može izazvati neku štetu brzo se okrenuo te otišao do stolice,polahko je privukao do mene i sjeo. Ni sam ni znala da sam do tog trenutka napeta jer sam tiho odahnula. Izgleda da sam i sama bila napeta oko toga da ponovo nešto ne sruši ili negdje zapne jer je ono malo prije bilo puno zapinjanja i rušenja u roku dvije minute.

"Da li se mi uopšte poznajemo?" upitam iako nisam nešto posebno iznenađena jer me od jučerašnjeg dana više ništa ne može iznenaditi. Zapravo od onda kada sam saznala ko je moj otac zapravo. Ne mogu vjerovati da sam osamnaest godina živila pod istim krovom sa jednom osobom a da nisam imala pojma ko je ta osoba iako mi je bio otac. Čudno ali izgleda da je život takav.

Tom mi ponovo pokloni simpatičan i stidljiv smiješak te se ponovo počeše po zadnjem dijelu glave. Izgleda da mu je to navika.

"Zapravo..hm...malo je komplikovano... ja tebe poznajem malo bolje nego što možeš i zamisliti a ti mene ne poznaješ.." ponovo se češe po zadnjem dijelu glave. Nervozan je i pokušava još nešto reči ali proguta riječi prije nego što ih izgovori. Ja se namrštim te se još malo ispravim u krevetu i naštimam se u sjedeći položaj. U rukama više nema onoliko igala koliko sam imala sinoć.

"Da,ja tebe uopšte ne znam...hoćeš li mi konačno reči ko si,šta si...i zašto si ovdje..?" rekla sam malo grublje nego što sam planirala ali nisam htjela pokazati da mi je žao. On me je pogledao malo zbunjeno te izdahnuo. Izgleda kao da mu je krivo što je izazvao ovakvu reakciju kod mene.


"Pa...ja sam sinoć trebao doći tebi u posjetu ali nešto se iskomplikovalo pa sam stigao tek sada doći...ne znam kao da ti to sada objasnim...kao što rekoh komplikovano je..."trlja dlanove jedan od drugi a zatim me gleda kao da očekuje da ja nešto kažem i olakšam mu muke.

"Vidi...Tom...meni je čitav život komplikovan pa ga evo pokušavam shvatiti tako da sam uvjerena da to tvoje malo komplikovano sranje neće izgledati toliko strašno ..zato slobodno reci ..." kažem ovaj put nešto življe. Više se ne osjećam kao bespomoćna cura koja se tek probudila iz kome i taj osjećaj je tako dobar da želim skakati po ovom krevetu ali umjesto toga koristim energiju da se spriječim da ne skočim na ovu mušku verziju Victoria's secret anđela i iščupam mu riječi iz usta.

"Rado bi ti sad sve rekao ali sve ćeš shvatiti do večeras,obećavam..." uzme moju ruku u svoju te je malo stisne ako da mi želi dati do znanja da to zaista i misli "Sad se moraš ustati i spremiti za polazak jer za pola sata moramo napustiti bolnicu!"

Zadnja rečenica mi se užasno svidjela pa sam se skoro nasmijala od sreće ali sam ipak odlučila ostati smirena.

"Još uvijek mi nisi rekao ko si ti" mrštim se a on skuplja obrve kao da je zbunjen. Ponovo se češe po zadnjem dijelu glave i nervozno se smiješi. Iako me podsjeća na djete,njegovo ponašanje me uopšte ne odbija.

"Rekao sam ti da se zovem Tom..." kaže a ja prevrnem očima.

"Mislila sam koja je tvoja uloga u mom životu!" govorim i ne znam zašto smiješim se. Osjećam nevjerovatnu bliskost sa osobom koju nikada u životu nisam vidjela.

"To ti ne smijem reći...to ćeš saznati večeras!" govori nekako misteriozno i u očima mu vidim da mu se sviđa taj tračak misterioznosti. Heh kada bi barem znao kolika je misterija sam moj život.

"A šta je to toliko posebno večeras?" pitam nakon kratke stanke

"Saznat ćeš večeras!" ovog puta se malo glasnije nasmije a ja mu uzvratim osmijeh uz prevrtanje očiju.

"Zašto bih ti vjerovala?" malo ga sumnjičavo upitam.

"Vjeruj mi.. ja sam jedina osoba kojoj u ovom trenutku želiš vjerovati najviše jer znam o tebi više nego što možeš i zamisliti!" kaže opet misteriozno i ovaj glas mu opšte ne stoji uz njegovo dječačko razigrano lice. Ustaje sa stolice te prilazi vratima prije nego što ja uspijem odgovoriti na njegovu repliku.

"Idem još jednom posjetiti svoju kćeruku dok se ti spremiš za izlazak!" rekao je a ja ga zaustavljam prije nego što stigne otvoriti vrata.

"Imaš kćerku?" upitam zbunjeno. On izgleda suviše mlado da bi imao kćerku. "Koliko ti je uopšte godina?"

On prevrne očima te se nasmije jer je očigledno navikao na ovakvu vrstu pitanja.

"Imam 26 godina a moja kćerkica ima 5 godina...već si je upoznala. To je ona mala gnjavatorica koja te je sto posto nazvala princezom.."nasmiješi se pri pomisli na svoju kčerku a mene udari snažna emocija u grudi jer izgleda kao divan otac. Uzvratim mu osmijeh te odmahnem glavom.

"Ti si veće dijete od svog djeteta,moram priznati." kažem a onda se oboje nasmijemo gromoglasno nakon čega napusti prostoriju.

#Emina notes.

eh evo još jedan novi nastavak. Kratak je jer sam samo htjela da se upoznate sa novim likom koji se sada pojavljuje. nadam se da ste uživali. Izgleda da još uvijek ima zainteresiranih za ovu priču i to me čini neizmjerno sretnom

luasm

xoxo

TRY...Where stories live. Discover now