"Ti spavaš na kauču!" polahko ulazim u spavaču sobu gdje se nalazi Harry te za svaki slučaj zatvaram oči u slučaju da je i dalje gol.

"Ne dolazi u obzir...i prije smo savali skupa..." Harry govori negdje sa drugog kraja sobe.

"Da znam...ali to nije isto...stvari su se sada promijenile..."  odgovarm te samo na sekundu otvaram oči da provjerim da li je obučen. Kvragu...nije. Kako mu nije hladno."U ostalom zbog tebe sam skoro slomila rebro i ne planiram ga dokrajčiti na neudobnom kauču..!" mrštim se i govorim mrtva ozbiljna. Počinjem osjećati bol u prijedjelu rebra i ne sluti baš na dobro.

"Onda ćemo spavati u istom krevetu a ja ću se pobrinuti da zaboravbiš na ranjeno rebro..." osjećam kako mi se približava a  tijelo mi se refleksno grči.

"Ti nemoj više ništa pokušavati molim te...dovoljno si uradio...sada bi te zamolila da odeš.." pokazijujem na vrata koja se nalaze iza mene a u slijedećem  trenutku noge mi se podižu sa pode te me Harry diže u naručje zbog čega sam prisiljena otvoriti oči. "Hej..šta radiš.." skoro se derem na njega a on mi se smiješi te me nosi prema krevetu dok se ne usuđujem puno koprcati kako bi se izbavila jer me rebro sad već užasno boli.

"Harry prestani se smiješiti i spusti me..." govorim mu te ga rukom udaram u tvrda prsa iako sumnjam da ga je to zaboljeo. Još se jednom osmjehnuo te me polahko i neobično nježno spustio na veliki bračni krevet koji je iznenađujuće mekan a zatim legao  pored mene. Pokušala sam ustati ali me je Harry zaustavio položivši ruku na moje rame.

"Harry..ostav..."

"Ššššš:.." rekao je tiho sa blago rastvortenim usnama te me na taj način ušutkao a zatim nježno uvukao svoju veliku i toplu ruku ispod moje majice te je položio na bolno mjesno.Tiho sam jauknula te zgrčila usne a on je istog trenutka podigao ruku.

"Izvini..." tiho i kroz izdah je rekao a u glasu i na licu mu se tačno osjetila tuga i suosjećanje. Ipak mu je stalo.  Pogledao me je u oči te polahko legao pored mene na bok tako da se dušek ispod mene nebi pomjerao.

"Harry molim te obuci te gaće..." skoro sam zacvilila kada me  nešto presjeklo ispod rebra. Oštro i snažno... Nisam ni primjetila da sam se pomjerila...

"Ako mi dozvoliš da večeras spavam ovdje i da se brinem za tebe..." ponovo tiho i blago govori te mi jednom rukom sklanja kosu sa lica "Obu...".

"Harry....jednostavno ne mogu...ja čak ne znam šta smo ja i ti...ja i ti nismo mi prijatelji nismo ni par...nismo ni ono između....sve mi je ovo čudno...pokušaj me shvatiti..." pokušavam mu nešto objasniti ali mi bol u rebru razara misli i teško mi je govoriti jer bi rado zaplakala.Odjednom osjećam ogroman umor i samo želim zaspati. Osjećam laganu vrtoglavicu iako ležim.

"Ej...večeras nemoj razmišljati ...Jutro je pametnije od noći...sad se moraš naspavati" palcem mi je dodirnuo donju usnu te pogledao u nju a ja sam kimula glavom te čvrsto stisnula oči kako nebi zaplakala od bola.

"Uredu..." umorno sam kimnula glavom te se na taj način složila da on večeras prespava kod mene. Ne zato što ja to želim nego zato što nemam snage se prepirati sa njim. Imam osjećaj da me ova povreda u rebro pre naglo iscrpljuje iako sam je zadobila prije svega par minuta. Pokašavam se okrenuti na bok ali odjednom i ne namjerno ispustim glasan cik i uhvatim se za rebro.

"Jesi li okay.." Harry se brzo podiže zbog mog iznenadnog cika a ja kimam glavom.

"Sve je uredu!"

"Jesi li sigurna? Želiš li doktoru?" zabrinuto pita ali njegov glas u mojim ušima postaje samo prigušeno šaputanje.

"Ne! Dobro sam!" govorim a onda tonem u san koji mi se u tom trenutku čini kao oaza. Kao hladan potok u sred pustinje. Kao Božiji blagoslov i mir. Osjećam se lagano poput pera i nemam  više nikakvih bolova. Samo mir.

***

Smijeh.

Sladak i opojan smijeh prodire do mojih ušiju. Negdje daleko ga čujem ali ne mogu prepoznati čiji je. Samo znam da je dječji. Sve što raspoznajem je da je taj neko,ko smije,jako sretan. Zatim osjetim jak miris sredstva za dezinfekciju.Dovoljno jak se da učini moja prsa nemirnim. Zatim osjetim kako su mi ruke ledene. Crikulacija u rukama mi je potpuo zaustavljena. Shavam ako se jedno po jedno moje čulo budi a zatim konačno otvaram oči. Zabljesne me jaka svjetlost te zažmirkam a onda shvatim da je to samo bijeli plafon. Pokušavam otvoriti usta ali su previše suha i sljepljena da bi ih pomjerila.

A onda odjednom do mene dolazi kompletna slika. U bolnici sam. Pokušavam se promeškoljiti ali mi tijelo nije u funkciji. Podižem glavu kako bi pogledala oko sebe ali mala prostorijica je potpuno prazna. Unutra nema nikoga osim mene i aparata za koje ne znam za šta služe.

Ponovo čujem smijeh. Smijeh koji uspjeva razbiti neutralan zvuk aparata pored mene. Na stolu zapažam čašu vode. Žudim za gutljajem ali ne mogu se pomjeriti. Imam par igala zabodenih u mojim rukama i to mi stvara mučninu. Oduvjek sam mrzila igle.

Vrata se naglo otvaraju i na njima se naglo zaustavlja djevojčica neprirodno velikih plavih očiju. Kosa joj seže do struka u dugim smeđim pramenovima i sigurna sam da nema više od 5 godina.  Stidljivo stoji na vratima te se klati na petama a onda glasno  i sretno cikne . Počne se smijati. Isti onaj smijeh od maloprije.

"Doktoleee..doktoleee.." počela se derati svojim tepajućim glasom a zatim počela trčati niz hodnik "Plinceza se plobudijaaaa" čujem je kako se dere niz hodnihk ,a njen meki tapat nožica odjekuje praznim hodnikom. Pokušavam se sabrati i shvatiti šta se dešava ali sve izgleda ne realno. Tražim sat u prostoriji ali ga nigdje ne vidim.

"Gospođice Gray" iz misli me trza stariji gospodin na vratima koji na sebi ima bijelu kutu. Doktor. Ista ona djevojčica od maloprije se pojavljuje odmah iza njega te brzim korakom ulazi u malu prostoriju i baca se na krevet odmah pored mojih nogu.

"Clara..." doktor strogim ali umiljatim tonom opomene djevojčicu te je uhvati za ruku i pomogne joj da siđe sa kreveta" Nemoj sada smetati princezi Melissi...mora se malo odmarati...!" kaže joj te je izvede na hodnik "Otiđi se igrati sa svojim igračkama a ja ću te klasnije pozvati da dođeš ovdje!" djevojčica poslušno kimne glavom te nestane iz mog vidokruga.

Princeza??Ja? Koji vrag se dešava!

"Vode..." uspjevam izgovoriti ali toliko tiho da nisam sigurna da li me je doktor čuo. Osjećam se užasno slabo i želim ponovo zaspati ali moram se pobrinuti da ostanem budna jer mi nije jasno šta se dešava.

Doktor iste sekunde prilazi te mi polahko prinosi čašu vode ustima a ja je hlaplivo ali ipak oprezno gutam.

"Šta se dešava?" uspjevam izgovoriti nakon što mi je voda ugasila plamen u grlu.

"Gospođice Gray...bili ste u komi šest dana!" doktor ozbiljno ali oprezno govori.

"Komi?" nesigurno izgovaram a onda se smješkam kao neki luđak. To je sigurno neka greška. Sinoć sam došla kod Harrya u stanu Luton,on se skinuo,ja sam povrijedila rebro,zaspala sam....koliko je uopšte sati? Koji je dan? Koje je doba dana?

"Imali ste teži udarac u rebro koji nije izdržao pritisak pa ste zbog toga slomili rebro i izazvali unutrašnje krvarenje...to nije izavalo komu ali naši liječnici su vam greškom dali previše lijekova što je izazvalo oštećenje na mozgu i došlo je do kome...na sreću nije dugo potrajala..sada.."

"Gdje je Harry?" prekidam ga jer nema snage slušati gluposti koje govoti jer ga ja ionako ništa ne shvatam.

"Izvinite...ko?" doktor zbunjeno pita.

"Harry. Harry Styles!" ponovo izgovaram ime ali doktor se mršti te gleda u papire koje drži u svojim rukama.

"Žao mi je gospođice ali ne poznajem nikoga pod tim imenom i prezimenom.!"

Emina notes:

Eto konačno je izašao i ovaj nastavak. Hvala vam što ste mi u prošloj objavi dali puno komentara podrške i to me je ohrabrilo da nastavim pisati. Sve vas puno volim i hala vam na svemu.

Slijedeći nastavk bi trebao biti za vikend ali ne mogu ništa obecati

luasm

xoxo

TRY...Read this story for FREE!