Chapter 17.

9K 330 26
                                    

Harry POV.

Teško sam otvorio oči kada sam osjetio kako mi zuji u ušima. Ugodan miris čistoće mi je ušao u nosnice dok sam iznad sebe ugledao bijeli strop. Cijelo tijelo mi je bilo teško i imao sam osjećaj da se ne mogu pomaknuti. Kada su slika i zvuk postali nešto jasniji shvatio sam da se pored mene nalazi neki bijeli aparat koji proizvodi tihe ali iritirajuće zvukove. Nešto poput 'pib..pib..pib..pib..pib..pib..' . Moje usne koje su sve do tada bile spojene zbog neke ljepljive sluzi,vjerojatno sline,su se razdvojile tako da sam još lakše udahnuo malo veću količinu zraka koja mi je bila potrebna. Prostorija oko mene je bila sva bijela. Bijele plahte,bijeli ormar,bijeli zidovi... U bolnici sam. Teško sam okrenuo svoju glavu u stranu kako bih malo bolje razgledao po prostoriji kada me je jak kontrast boja odjednom šokirao. Na stolici pored mog kreveta je sjedio neki momak. Njegova crna odjeća je bila potpuna suprotnost ovoj bijeloj prostoriji tako da je izgledao kao džavo u sred' raja.

Trebalo mi je par trenutaka da shvatim ko je to. Zayn.

"Da pogodim! Opet si vozio 200 na sat i to pijan?" njegov oštar i visok ton glasa je doslovno udario u moju glavu tako da me je glava još više zaboljela. Vratio sam svoj pogled na bijeli strop. Imao sam želju da prevrnem očima ali me je glava toliko bolila da ni to nisam bio u stanju uraditi. Slike od prošle noći su polahko počele dolaziti u moju glavu tako da sam ponovo sklopio oči te nešto dublje udahnuo.

Brza vožnja.

Nesreća.

Alkohol.

Melissa.

Melissa? Kvragu. Kada sam ponovo otvorio oči,Zayn je bio na nogama te me namršteno promatrao. Tupi i iritirajuči zvuk aparata pored mene je postajao sve izražajniji tako da me je polahko počeo nervirati. Pokušao sam podignuti ruku kako bi njome prošao kroz kosu ali ona kao da je bila paralizovana. Nisam je mogao pomaknuti kao ni cijelo tijelo.

"Koji si ti idot...šta te je sad nanerviralo pa si brzo vozio?" Zayn je upitao dok sam ja jedva disao a kamoli govorio. Ovaj lik me previše dobro poznaje. Tačno zna da sam bio iznerviran pa sam brzo vozio. Kvragu u životu nikada nisam napravio sudar ali sada sam bio pijan...i bjesan.

"Melissa," jedva sam izgovorio ali moj glas je bio toliko tih i prigušen da sam se upitao,da li me je Zayn uopšte čuo.

"Opet ona? Pa kvragu koji je noj..." Zayn je prošao rukom kroz svoju tamnu kosu dok je otišao do jednog od ormarića. Kada se vratio u ruci je imao čašu vode koja je nadam se bila namjenjena meni jer je to baš ono što mi treba.

"Uzmi ovo..." Zayn mi je pružio čašu i baš kada sam se planirao pobuniti da ne mogu micati ruke,moja ruka se pomjerila i primila čašu. Huh,sva sreća pa nisam paralizovan. Glupa Melissa. Ovo je sve zbog nje. Prinjeo sam čašu ustima  i konačno osjetio svježinu koja je prošla niz moje grlo.

"Šta je sad ta mala uradila?" Zayn me je prekinuo iz kratkotrajnog uživanja.

"Srala gluposti kao i obično!" slagao sam. Nebi bilo dobro da sada i Zayn sazna za mog oca.

"I zbog toga si se nanervirao?" Zayn je raširio svoje ruke te ponovo prošao njima kroz kosu. Nisam ništa odgovorio pa sam samo slegnuo ramenima. Tišana u prostoriji koju sam sve do maloprije čuo je naglo nestala kada se uz iritirajući zvuk aparata pridružila i neka buka na hodniku. Nisam mogao raspozanti glasove ali sam pretpostavio da doktori imaju neku intervenciju. Pa pobogu ovo je bolnica zar ovdje nebi trebao vladati mir?

"Kako si saznao za nesreću?" prvi put danas sam i ja njemu postavio pitanje. Nemam pojma koje je doba dana ali sam zahvalan Bogu što sam i dalje pri zravoj pameti jer je nesreća bila poprilično gadna. Iako se baš i ne sjećam detaljno svega što se desilo. Posljednje čega se sječam da sam osjetio snažnu bol u zadnjem dijelu glave i to je sve.

TRY...Where stories live. Discover now