HARRY P.O.V.

Gužva u saobraćaju i uspavana djevojka sa moje lijeve stane ne idu mi baš u prilog dok pokušavam razmišljati. Suzdržavam se da ne zasviram vozaču ispred mene koji vozi pre sporo jer bi na taj način probudio  Liss...Melissu. Tapkam rukom od volan i gledam na sat kako bi se uvjerio da imam još dovoljno vremena dok Melissina predavanja ne počnu. Njen opojan miris brusnice i još nečega se proširio cijelim autom te se pomješao sa toplim zrakom tako da je njegova aroma bila još jača dok mi je ulazila u nosnice i dekoncentrisala me u razmišljanju.

Osjetim blagu vibraciju u zadnjem džepu farmerki te shvatamm da je to moj mobitel. Uvijek sam ga držao na vibraciji. To mi je navika. Vadim ga te pokušavam shvatiti čiji bi to broj mogao biti jer ovaj nije memorisan u moj imenik. Ne želim se javiti. Možda je neko pogriješio broj. Ostavljam mobitel u krilo te nastavljam voziti ali se vibraciha ponovo oglasila iako sam već poklopio slušalicu. Možda je nešto važno.

"Halo?" mrzovoljno i tiho kroz izdah govorim kako nebi bio previše glasan zbog Liss..kvragu...Melisse.

"Styles?" htapav i nepoznat glas govori moje prezime a ja otpuhujem te prolazim rukom kroz kosu kad stajem na semaforu zbog crvengog svijetla.

"Ja sam...šta hoćeš?" ne znam zašto ali uopšte nisam dobro raspoložen. Svi su mi uvijek govorili da brzo mijenjam raspoloženja ali kako i ne bi kad ova kreten ispred mene vozi kao da je na biciklu a ne u BMW-u. Sigurno je početnik.

"Ovdje oficir Day-Lewis!" strog gles govori sa druge strane a meni odjednom postaje kristalno poznat na šta snažno širim oči u iznenađenju. Koji vrag sad on hoće? Pa sa ovim čovjekom nisam razgovarao gotovo 2 godine. On je oficir vojske koju sam služio prije dvije godine i koji je ujedno bio vođa tajne kriminalističke grupe u kojoj sam se na žalost i ja našao.

"Hhh..oprostite...nisam vas prepoznao!" prelazim rukom preko lica te pokušavam zvučati službeno i zrelo.

"Čuo sam da imate neke probleme u mojoj grupi!" zvuči strogo i kao uvijek glumi neki autoritet. Ovaj čovjek me previše nervira.

Njegova grupa? Pa jel on normalan? Zove me nakon dvije godine da me pita za grupu koju je on kao vođa napustio prvi put nakon što se policija umješala u njegov posao a mene i otale vojnike je ostavio na cjedilu da dok bježali od policije.

"Koliko znam to više nije tvoja grupa!" odlučio sam biti bezobrazan jer jer taj stari kreten nije zaslužio ni trunku poštiovanja nakon što mi je uništio život šaljući me na misiju koju ni danas nakon dvije godine nisam uspio završiti. Zeleno svijetlo se upalio a ja sam iskoristio priliku da preteknem ovog kretena u BMW-u na šta mi je on zasvirao. Izvadio sam ruku kroz prozor pokazavši mu srednji prst te snažno nagazivši na gas.

"Dječaće nemoj me više nervirati!! " glas mu je povišen "Ja nisam napustio tu grupu nego sam vas ostavio samo da vidim kako će te se snaći bez mene!"

"Da baš ti vjerujem! I samo da znaš...više nisam dječak kakav sam bio prije dvije godine i sa kojim si se mogao igrati kako si htio! Sada sam zrela osaba i u stanju sam učiniti mnogo stvari kako bih te se riješio!" doslovno mu prijetim dok mi glas reži jer se suzdržavam od deranja kako nebi probudio Melissu.

"Prijetiš mi Styles? To je moj dečko!"  blago se osmjehuje a ja stežem volan toliko da mi ruka dobija drugu boju. "Izgleda da se nisi puno promijenio u ove dvije godine. I dalje si isti onaj mali dječak koji je jak na riječima ali ne i na dijelima!"

"Vjeruj mi, sad sam jak i na djelima. Promjenio sam se Day-Lewis!" režim i želim mu prekinuti ali neću dozvoliti da se ovo ovako lahko završi "U ostalom...ako me smatraš dječakom...zašto si meni dao svoj glupi zadatak za koji nemam pojma ni zašto ti je potreban!" izgovaram ovo te na sekundu skrećem pogled na Melissu shvatajući da govorim o  njoj.

TRY...Read this story for FREE!