Ne znam koliko je vremena prošlo. Možda 15 minuta. Iz razmišljanja me je prekinulo tiho i izuzetno sporo otvaranje vrata koja nisu škripala jer da jesu,definitivno bi izgladala kao ona iz hortor filmova. Iza vrata su stidljivo provirile dvije plave krupne kuglice a zatim pokoji smeđi pramen kose. Clara.Djevojčivca je polahko na prstima ušla u sobu dok je pokušavala da ne šuška vrećicom koju drži u ruci a zatim pažljivo zatvorila vrata. Šuljala se. Kada su se vrata konačno zatvorila brzo mi je prišla te se jedva popela na moj visoki krevet. Pružila mi je papirtnu vrečicu koju je držala u ruci a ja sam je zbunjeno pogledala.
"Uzmi!" šapnula mi je svojim dječijim glasićem te namignula. Uzela sam kesu te se namrštila.
"Šta je ovo?" pitala sam ali nisam htjela otvoriti kesu. Gornja usna mi je titrala jer sam se htjela nasmiješiti. Čak i vrapci na grani znaju koliko ne volim djecu ali prisutnost ove djevojčice me čini neprirodno sretnom. Djevojčica šuti par trenutaka te zuri u mene a onda se vragolasto nasmiješi.
"Znam koliko je hrana u ovoj bolnici loša" pokazala je glavom na tanjir hladne supe pored mene "Pa sam ukrala od sestara malo kolača od višnje...nadam se da će ti se svidjeti" rekla je stidljivo te oborila pogled kada je rekla ono 'ukrala'.
"Znaš li da nije lijepo krasti!" prekorila sam je ali ipak sam joj se nasmiješila jer mi je voda krenula na usta kada je spomenula kolač od višnje. Nisam čekala da mi odgovori te sam iste sekunde otvorila vrečicu i počela halapljivo gutati komade pite dok je djevojčica samo zurila u mene. Osjećam se čudno dok zuri u mene jer nisam navikla da djeca gledaju u mene. Izgledaju jezivo kada zure. Obično bi ih otjerala od sebe ili ih prekorila kada bi me gledali. Ne znam zašto ali uvjek sam bila magnet za tu djecu. Djeca me vole ali ja njih ne.
"Sada uopšte ne izgledaš kao plinceza.." djevojčica kaže nakon duže šutnje a ja prestanem sa žvakanjem te je pogledam.
"Zašto?" upitam punih usta te naravimgrimasu a djevojčica se nasmiješi te prekrije usta rukama koko se nebi glasno nasmijala. Očigledno je došla ovdje bez dozvole doktora.
"Dok si spavala izgledala si kao uspavana ljepotica...a sada si sva rašćupana,blijeda,usta su ti suha i bjela i ...pričaš punih usta..." ponovo se nasmiješila u svoje ruke a ja sam progutala zalogaj.
"Mogu li te počešljati? Imaš lijepu kosu.." djevojčica ponovo stidljivo upita te pogleda u moju kosu prije nego što sam uspjela bilo šta da kažem.
"Možeš ali pod jednim uslovom..." rekla sam pažljivo nadajući da će ovo dijete shvatiti o čemu pričam a ona je iste sekunde kimnula glavom,nasmijala se te skočila sa kreveta.
"Kojim uslovom" upitala je te otišla na drugi kraj prostorije gdje se nalazio mali plakar te iz njega uzela veliku četku za kosu.
"Moraš mi odgovoriti na sva pitanja koja ti postavim" rekla sam kao da to govorim osobi mojih godina a ne djetetu od pet godina.
"Uredu!" djevojčica se složila te mi prišla,popela se na krevet te mi uzela jedan pramen kose i počela ga češljati.
"Ko si ti i odakle me poznaješ?" odmah sam upitala. Želim ići redom i saznati šta se zapravo dešava.
"Ja sam tvoja dobra vila." djevojčica je slatko rekla a ja sam prevrnula očima. Pa kakav sam odgovor mogla očekivati od malog djeteta.
"Možeš li mi reći koliko je sati?"upitala sam nakon kraće stanke.
"Ja ne znam na sat ali mislim da je predvečer....sunce bi uskoro trebalo zaći" ponovo je rekla svojim umiljatim glasom te mi nastavila češljati kosu koja je sigurno izgledala kao sjeno.
"U kojem sam gradu?"
"Luton."
"Da li se sjećaš ko me je doveo u ovu bolnicu?"
"Ne...samo se sjećam da mi je jedan čiko rekao da pazim na tebe i da sam ja tvoja dobra vila.." rekla je a meni su se oči naglo raširile. Čiko?
"Kako je izgledao taj čiko?" nesigurno i precizno sam upitala.
"Kao princ iz bajke..." slatko je rekla te se nasmiješila. Opet sam prevrnula očima.
"Da li je taj princ imao kovrđavu kosu?"
"Ne."
"Da li ti je rekao kako se zove?"
"Ne."
"Clara! Jesam li ti lijepo rekao da ne smiješ ulaziti u ovu sobu!" isti onaj doktor se pojavio na vratima a djevojčica je preplašeno skočila sa mog kreveta "Izlazi odavdje!" doktor je strogo rekao djevojčici te joj prstom pokazao da izađe. Prije nego što je izašla ,prinjela je usta mom uhu te mi šapnula : "Ja sam u ovoj bolnici već godinu dana i nikada nisam vidjela tako lijepog princa!" namignula mi je a onda istrčala iz sobe.
Noć koja je usljedila je bila jedna od najtežih u mom životu. San mi nije dolazio na oči a gorčina i bol koji su se stvarali u meni nisu bili posljedica mog fizičkog stanja nego psihičkog. Željela sam da jutro što prije svane jer je jutro pametnije od noći ali noći u boli su najduže noći.
#Emina notes.
tntntn trebao je nastavak biti preko vikenda ali eto ja ga sad napisala hahha nadam se da ste uživali
Sta mislite o uvodnom dijelu ovog nastavka?
luasm
xoxo
YOU ARE READING
TRY...
Fanfiction"Tamo gdje ima želje, biće i plamena; tamo gdje ima plamena, neko se mora opeći. Ali baš zato što peče ne znači da ćeš umrijeti! Zato moraš ustati i pokušat,pokušat,pokušat... " ~ PINK <3 "Where there is. There is gonna be a flame ...
Chapter 66.
Start from the beginning
