Nije to bio samo još jedan poljubac u nizu. Bio je to prvi poljubac u kojem sam zaista osjetila strast i čežnju. Istinsku volju i želju. Poljubac koji je činio da tvoje tijelo leti iako su tvoje noge zapravo još uvijek na zemlji a tvoje tijelo čvrsto stisnuto njegovim rukama. To je poljubac koji govori više od milion riječi..zapravo,više nego što iti jedna slika može reći. Poljubac za koji želiš da traje zauvijek a ipak znaš da ta slatka opijenost,taj drogirani osjećaj koji ti daju njegove usne,mora prestati prije ili kasnije. Mislila sam da će čarolija nestati kada me prestane ljubiti. Ali nje. Njegove oči su me nastavile držati u transu čak i kada je poljubac prestao.
"Nedostajala si mi malena!" rekao je a moja koljena su se pretvorila u ljigavu masu koja nije u stanju da se drži čvrsto na jednom mjestu. A moj stomak... Imam osjećaj da se ponovo zaljubljujem u kretena koji to nije zaslužio ali budimo realni...Kada je to srce poslušalo mozak?
Osjećam se kao da stojim u jednoj završnoj sceni nekog filma. U sceni koju je redatelj pažljivo osmislio kako bi gledateljima slomio srce i izazvao jaku emociju. Ali jedino srce koje se u ovom trenutku lomi je moje. Lomi se pod težinom osjećaja za kojima sam žudila godinama,mjesecima,danima,satima...
>48 sati ranije
"Kako to mislite ...'Ne poznajete Harrya'?" pitam doktora koji i dalje prevrče papire u rukama kao da nešto traži. U glavi mi se zapravo mota gomila pitanja ali da bi složila slagalicu za koji nemam pojma kako se stvorila, moram krenuti redom. Harry nije jedina osoba koja mi je problem. I tata mi je na pameti. Rekla sam mu da sam otišla u drugi grad na 'odmor' a ja sam,koliko sam shvatila,bila zaglavljena u ovoj bolnici 6 dana. Ako tata sazna za ovo...
"Ne gospođice Gray..ne poznajem nikakvog Harrya. Znam da ste trenutno zbunjeni i da želite neke odgovore ali tek ste se probudili iz kome i nebi bilo dobro da vas opterećujem nekim novim informacijama. Medicinska sestra će uskoro doći i dati vam lijek. Većeras ćemo razgovarati o svemu." iako doktor govori veoma kulturno i profesionalno,njegov glas me nervira. O kakvim 'novim informacijama' on govori?
"Ne! Želim dobiti odgovore sada. Nisam slaba. Recite mi koliko je sati? Koji je dan? Koja je ovo bolnica? Ko je ona djevojčica ? I kako sam se do vraga stvorila ovdje? Ko me je doveo?" odjednom osjećam nalet adrenalina u mojim venama. Osjećam ljutnju,tjeskobu i strah. U isto vrijeme želim vrištati,skočiti na dokrora,plakati ili pobjeći i sakriti se.
"Rekao sam da ću vam sve reći kasnije kada se malo odmorite,prvo morate nešto pojesti na kašiku jer vas danima hranimo na infuziju." doktor opet lijepo i kulturno kaže kao da ja upravo nisam proživila nervni slom tu ispred njega.
"Ma znate šta,nemam se ja šta smirivati niti jesti." počinjem čupati igle iz svojih ruku iako znam da to nije dobro i da boli a doktor iste sekunde prilazi kako bi ne zaustavio."Samo želim odgovore!" dreknula sam se ali glas mi je prepukao a grlo se steglo. Opći primjer toga da kroz moje grlo već šest dana nije prošlo ama baš ništa osim izdisanja i udisanja zraka. Pokušavam se oduprijeti doktoru ali sam preslaba. Osjećam kako mi se nešto zabolo u rame a onda shvatam da je to neka medicinska sestra sa inekcijom u kojoj se nalazi prozirna tečnost. Osjećam kako mi se mišići opuštaju a adrenalin nestaje kao magla.
"Dala sam vam inekciju za smirenje"sestra mirno i ljubazno kaže. Doktor umorno otpuhne te napušta prostoriju bez da me je pogledao. "Ovdje vam je hrana i pokušajte barem nešto da pojedete jer kasnije ćete imati posjetu" rekla je a onda kratkim ali brzim korakom napustila sobu prije nego što sam uspjela upitati ko mi to dolazi u posjetu.
U prostoriji vlada potpuni muk osim aparata koji tiho hući pored mene. Soba izgleda moderno ali nekako mrtvo. Jedini znak života u ovoj sobi je supa koja se dimi na stoliću pored mene. Stomak mi kvrči ali nemam volje da je pojedem. Ogledam prostoriju nebi li shvatila u kojoj sam bolnici. U tatinoj sigurno nisam jer tu bolnicu znam napamet. Znam svaku njenu prostoriju. Moguće da sam još uvijek u Lutonu.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Možda 15 minuta. Iz razmišljanja me je prekinulo tiho i izuzetno sporo otvaranje vrata koja nisu škripala jer da jesu,definitivno bi izgladala kao ona iz hortor filmova. Iza vrata su stidljivo provirile dvije plave krupne kuglice a zatim pokoji smeđi pramen kose. Clara.Djevojčivca je polahko na prstima ušla u sobu dok je pokušavala da ne šuška vrećicom koju drži u ruci a zatim pažljivo zatvorila vrata. Šuljala se. Kada su se vrata konačno zatvorila brzo mi je prišla te se jedva popela na moj visoki krevet. Pružila mi je papirtnu vrečicu koju je držala u ruci a ja sam je zbunjeno pogledala.
"Uzmi!" šapnula mi je svojim dječijim glasićem te namignula. Uzela sam kesu te se namrštila.
"Šta je ovo?" pitala sam ali nisam htjela otvoriti kesu. Gornja usna mi je titrala jer sam se htjela nasmiješiti. Čak i vrapci na grani znaju koliko ne volim djecu ali prisutnost ove djevojčice me čini neprirodno sretnom. Djevojčica šuti par trenutaka te zuri u mene a onda se vragolasto nasmiješi.
"Znam koliko je hrana u ovoj bolnici loša" pokazala je glavom na tanjir hladne supe pored mene "Pa sam ukrala od sestara malo kolača od višnje...nadam se da će ti se svidjeti" rekla je stidljivo te oborila pogled kada je rekla ono 'ukrala'.
"Znaš li da nije lijepo krasti!" prekorila sam je ali ipak sam joj se nasmiješila jer mi je voda krenula na usta kada je spomenula kolač od višnje. Nisam čekala da mi odgovori te sam iste sekunde otvorila vrečicu i počela halapljivo gutati komade pite dok je djevojčica samo zurila u mene. Osjećam se čudno dok zuri u mene jer nisam navikla da djeca gledaju u mene. Izgledaju jezivo kada zure. Obično bi ih otjerala od sebe ili ih prekorila kada bi me gledali. Ne znam zašto ali uvjek sam bila magnet za tu djecu. Djeca me vole ali ja njih ne.
"Sada uopšte ne izgledaš kao plinceza.." djevojčica kaže nakon duže šutnje a ja prestanem sa žvakanjem te je pogledam.
"Zašto?" upitam punih usta te naravimgrimasu a djevojčica se nasmiješi te prekrije usta rukama koko se nebi glasno nasmijala. Očigledno je došla ovdje bez dozvole doktora.
"Dok si spavala izgledala si kao uspavana ljepotica...a sada si sva rašćupana,blijeda,usta su ti suha i bjela i ...pričaš punih usta..." ponovo se nasmiješila u svoje ruke a ja sam progutala zalogaj.
"Mogu li te počešljati? Imaš lijepu kosu.." djevojčica ponovo stidljivo upita te pogleda u moju kosu prije nego što sam uspjela bilo šta da kažem.
"Možeš ali pod jednim uslovom..." rekla sam pažljivo nadajući da će ovo dijete shvatiti o čemu pričam a ona je iste sekunde kimnula glavom,nasmijala se te skočila sa kreveta.
"Kojim uslovom" upitala je te otišla na drugi kraj prostorije gdje se nalazio mali plakar te iz njega uzela veliku četku za kosu.
"Moraš mi odgovoriti na sva pitanja koja ti postavim" rekla sam kao da to govorim osobi mojih godina a ne djetetu od pet godina.
"Uredu!" djevojčica se složila te mi prišla,popela se na krevet te mi uzela jedan pramen kose i počela ga češljati.
"Ko si ti i odakle me poznaješ?" odmah sam upitala. Želim ići redom i saznati šta se zapravo dešava.
"Ja sam tvoja dobra vila." djevojčica je slatko rekla a ja sam prevrnula očima. Pa kakav sam odgovor mogla očekivati od malog djeteta.
"Možeš li mi reći koliko je sati?"upitala sam nakon kraće stanke.
"Ja ne znam na sat ali mislim da je predvečer....sunce bi uskoro trebalo zaći" ponovo je rekla svojim umiljatim glasom te mi nastavila češljati kosu koja je sigurno izgledala kao sjeno.
"U kojem sam gradu?"
"Luton."
"Da li se sjećaš ko me je doveo u ovu bolnicu?"
"Ne...samo se sjećam da mi je jedan čiko rekao da pazim na tebe i da sam ja tvoja dobra vila.." rekla je a meni su se oči naglo raširile. Čiko?
"Kako je izgledao taj čiko?" nesigurno i precizno sam upitala.
"Kao princ iz bajke..." slatko je rekla te se nasmiješila. Opet sam prevrnula očima.
"Da li je taj princ imao kovrđavu kosu?"
"Ne."
"Da li ti je rekao kako se zove?"
"Ne."
"Clara! Jesam li ti lijepo rekao da ne smiješ ulaziti u ovu sobu!" isti onaj doktor se pojavio na vratima a djevojčica je preplašeno skočila sa mog kreveta "Izlazi odavdje!" doktor je strogo rekao djevojčici te joj prstom pokazao da izađe. Prije nego što je izašla ,prinjela je usta mom uhu te mi šapnula : "Ja sam u ovoj bolnici već godinu dana i nikada nisam vidjela tako lijepog princa!" namignula mi je a onda istrčala iz sobe.
Noć koja je usljedila je bila jedna od najtežih u mom životu. San mi nije dolazio na oči a gorčina i bol koji su se stvarali u meni nisu bili posljedica mog fizičkog stanja nego psihičkog. Željela sam da jutro što prije svane jer je jutro pametnije od noći ali noći u boli su najduže noći.
#Emina notes.
tntntn trebao je nastavak biti preko vikenda ali eto ja ga sad napisala hahha nadam se da ste uživali
Sta mislite o uvodnom dijelu ovog nastavka?
luasm
xoxo