37. Vreme

560 61 1
                                    

,,Znači, nisi tako dugo u policiji. Pretpostavio sam to jer si veoma mlada." Rekao je Pavle Radenković naginjajući se prema Lisi. Ona mu je uputila blag pogled zbunjenosti.
,,Nisam veoma mlada. Nedavno sam napunila dvadeset i šestu godinu. Vreme brzo prolazi. Dovoljno je da trepneš i tu si gde se sada nalaziš, ne shvatajući kako je sve brzo prošlo dok si bio zauzet nekim stvarima. To jest, pokušavajući da izgradiš za sebe udoban život."
Pavle se nasmejao. ,,Ne lupetaj gluposti. I dalje si mlada devojka. Nikada ti čak ne bih dao toliko godina iako ni nemaš puno."
,,Znam. Znam da nije puno, samo eto, mislim da ću danas imati dvadeset i šest a sutradan već četrdeset i šest i da ništa neću uraditi u životu."
Zastali su oboje. Bili su sami. U daljini se čuo žamor glasova. Lisa je primetila bore na njegovom čelu i u uglu usana. Zaključila je da se čovek ispred nje mnogo smeje što joj se činilo simpatično. Njegove tamne oči su joj se smešile takođe. Osećala se lepo nalazeći se pored tako pozitivnog i prijatnog čoveka. Ipak jutro nije tako loše počelo ni za koga.
,,Mislim da će ti život brže proći ako budes razmišljala o tome sve vreme. Živi Lisa, živi. Izlazi. Posao je jedno, tvoj lični život je drugo."
Pavle joj je zagrejao srce. Lisa se, suznih očiju, nasmejala i nepromišljeno zagrlila muškarca. Podsetio ju je na njenog dedu. Isti stav prema njoj ima kao on. Nešto isto, ili sasvim slično, deda bi joj rekao kao savet. Isto joj se smešio poput Pavleta. Zapitala se zašto je u tom muškarcu ugledala čoveka kojeg je volela kada ga je upoznala juče. Zagrlio ju je muški, snažno, kao što je to i on to radio. Poželela je da ga ne pusti. Bio je trenutak njene slabosti. I dalje se nije mirila sa dedinim gubitkom.
,,Izvini. Pomislićeš svašta o meni." Rekla je puštajući Pavleta iz naručja. ,,Samo sam izgubila dedu nedavno i zvuči sumanuto, ali rekao bi mi nešto takvo kao što si mi ti malopre rekao i...."
,,Mislim samo lepo o tebi. Sve je u redu između nas."
Klimnula je glavom i obrisala suze sa obraza. Kada je protrljala oči shvatila je da nije stavila maskaru niti išta od šminke. Osećala je lakoću na licu.
,,Da li ima nekih novih tragova?" Oboje su se okrenuli prema glasu koji ih je upitao. Murat im je prišao s Majom koja ga je držala za mišicu, primetila je Lisa. Sklonila je pogled sa njihovih ruka i pogledala u Murata koji ju je prodorno gledao.
,,Ne, ništa nismo spazili." Odgovorila je Lisa.
,,Jer ste bili zaokupljeni ćaskanjem da biste nešto videli." Odbrusio je Murat. Lisa je iskolačila oči i otvorila usta da mu odgovori, ali nijedna reč nije izlazila. Našla se uvređena. To joj je rekla osoba koja šeta podruku s volonterkom? Izbrojala je do deset. Neće ulaziti u polje svađe.
,,U redu, sada ćemo malo manje ćaskati." Zajedljivo je odgovorila i odmahnula glavom prema daljem putiću. ,,Hajdemo." Rekla je Pavletu koji je stavio ruku na donji deo njenih leđa kako bi ona pošla prva. Ruku je sklonio tek posle nekog vremena. Murat je pratio njegove gestikulacije. Sada su oboje bili ispred njega i Maje i sve više se udaljavali.
Lisa je ćutala. Bila je ljuta i razočarana. Ljuta zbog svog ega a razočarana... nije htela ni da misli o tome kako ga je ona devojka držala za ruku. Poželela je da obriše te misli ali što je više pokušavala da ne misli o tome bilo joj je sve gore. Zanesevši se u svoje misli nije spazila mokro kamenje pod nogama te saplevši se o kamenje i granu, srušila se u istom migu ne uspevši ni da se uhvati za Pavleta. Murat je, otresevši se Majine ruke, odmah dotrčao do koleginice koja se držala za zglob. Pomerio joj je ruku sa noge i pokušao da je ispravi.
,,Da li te boli?"
,,Da. Mnogo me boli. Plašim se da sam slomila nogu. Tako me bole i koleno i zglob!" Kukala je Lisa stežući usne. Nije marila za okolnost. Treba da pronađe krivca a sada se povredila. Moraće da leži u šatoru a to je najgora njena noćna mora. Ona ne želi da samo sedi dok svi rade. Samo ona može otići do pravog traga jer je bila tamo. Slike su isparile. Potrebno je da se njena memorija obnovi.
,,Je l' ćeš moći da ustaneš?" Upitao je Pavle. Murat ga je ošinuo pogledom, a ovaj mu je istim uzvratio i čučnuo pored Lise.
,,Ne znam. Uf! Dajte mi vremena da dođem sebi. Onda ćemo videti da li to mogu."
,,Nemamo vreme za gubljenje. Ako je u pitanju istezanje onda treba da staviš led dok ti se ne naduje u potpunosti!" Rekao je Murat hvatajući Lisu za struk. Ona je prebacila ruku preko njegovog ramena polako ustajući sa mokrog tla. Zaječala je u sebi te su joj sitne suze izašle na oči. Skupila je usne i uzdahnula. Držala se krepko za Murata.
,,Možeš li?" Upitao ju je.
,,Da, mogu. Mogu. Bićeš moja desna noga."
Pavle i Maja su se pomerili u stranu kako bi Lisa i Murat prošli. Išli su veoma sporo i odmereno koliko je najviše Lisa mogla. Murata je uhvatila nervoza. ,,Ovo ne ide." Rekao je. ,,Drži se za mene čvrsto." Lisa ga je zbunjeno pogledala i jače stegla oko vrata obema rukama. On ju je uhvatio oko leđa i polako oko nogu te ju je podigao uvis držeći je u naručju.

Crna sećanja (Završena)Where stories live. Discover now