34. Noć

613 61 5
                                    

Maglovito se sećala puta jer je tada bila noć. Muškarac ju je vodio za ruku kroz paprat i borovu šumu. Znao je put na pamet. Nije držao ni lampu ni fenjer, ništa što bi osvetljavalo stazu kojom su išli. Ono što joj je sve vreme bilo pred očima jeste mračni put koji vodi duboko u šumu. Bila je to duga šetnja. Kada je oslabila stisak muškarčeve ruke želeći da je pusti on joj to nije dao. Više se nije osećala sigurno ali nije bilo puta nazad. Nije imala više kuda da ide.
Lisa je uhvatila Muratovu ruku i stegla ga. On nije taj muškarac. On je čovek koji može da je zaštiti od zla. Pored njega se osećala sigurno. U međuvremenu, Murat nije shvatao zašto ga je ona tako jako uhvatila dok su bili prvi koji su išli dublje u šumu. Ostali volonteri i policajci išli su iza, podeljeni svako po troje, izuzev Murata i Lise koji su odabrali da budu sami u ovome. Odluku je donela Lisa i niko ništa nije rekao protiv toga, iako je Pavle Radenković tajno priželjkivao da ide makar pozadi s njima. Svi su se razišli na različite strane kako bi što pre došli do rezultata. Lisa zna da je ona jedina koja može doći do nečega.
Murat je posle nekog vremena pustio Lisinu ruku osećajući nelagodu. Bilo mu je prijatno što su se zbližili ali se bojao da ga ona ne shvati pogrešno. Možda je zakasnio s reakcijama. Možda ga je već shvatila pogrešno. Nije gledala u njega ni dok ga je hvatala za ruku, a ni kada joj je on pustio ruku. Gledala je pravo. Možda sam je ja pogrešno shvatio, pomislio je Murat.
Lisino pamćenje bilo je na granici. Stala je nasred šume i uhvatila se za glavu. Pritisak ju je znatno udario. Borila se sa sećanjima iz prošlosti i sadašnjosti. Ponovo je počelo. Ponovo joj se zavrtelo. Ponavljala je u sebi da je sada druga godina i da nije zaglavljena u vremenu pre četrnaest godina. Sada je tu gde jeste i nema nazad. Sećanje joj je potrebno da bi pomogla drugima a ne da bi odmogla sebi. Protrljala je slepoočnice i odmahnula glavom. Nalazili su se u ćorsokaku iz kog se ne vidi put. Nema dalje. Tu je kraj. Oko njih samo se nastavljala šuma, beskraj zelenila i nadanja. Nema zvukova koje je čula te noći u avgustu 2004. godine.
,,Lisa." Rekao je tiho Murat hvatajući je za ramena. Ona ga je bledo pogledala i sklonila mu ruke sa sebe.
,,Drži me za ruku. Zar je to tako teško uraditi?" Pogodio ga je njen pogled pun molbe i tuge. Zapitao se šta se dešavanja s njom. ,,Izgleda da jeste."
Ona je prekrstila ruke i pošla unapred. Više se nije osećala zaštićeno. Murat nije čovek koji će je čuvati. Pogrešila je. Moraće samu sebe da sačuva od zla.
Spustila je glavu među ramena i gledala ispred sebe. Napolju postaje sve mračnije i mračnije. Lisa se ponovo upuštala u sve ovo. Ponovo se upuštala u mrak. Mrak ju je ponovo oduzimao. Više nije mogla da se opire. Zavolela ga je. Stvarno jeste tako i to nije mogla da porekne. Osećala se lepo dok hodala u šumi po mraku. Sviđao joj se taj osećaj koji je do ne tako davno mrzela. Setila se Aidinih reči. Ona je noć, a on je dan. Murat je stvarno dan ali nije on lepša strana Lise.

Misteriozni muškarac je gledao policajce i volontere na velikom ekranu u svom skrovištu a da oni toga nisu svesni. On zna da oni neće doći do njega a niti će ga pronaći. To je nemoguće. Koliko god se trudili niko ne zna put. Niko ne zna gde se nalazi. Gledao je pažljivo sve ljude na ekranu. Iste je viđao i na televizoru. Kad-tad će svi oni odustati. On je nepristupačan.

Crna sećanja (Završena)Where stories live. Discover now