24. Hladno

670 57 2
                                    

Sve četvoro detektiva, uputili su se neobeleženim policijskim automobilom prema odmaralištu. Približnije, zapravo prema mestu koje je palo Aidi na pamet. Lisa nije shvatala šta joj najbolja drugarica želi reći te je samo ostalo stići tamo i čekati kuda će ih noge nositi. Za volanom sedeo je Oliver a pored njega na suvozačkom sedištu Lisa, dok su pozadi sedeli Aida i Murat. Lisi više nije predstavljalo tegobu sučeljavanje s tim mestom. Poslednjih dana, teže joj je bilo suočiti se s memorijama i praznim prostorom u srcu i u kući jer nema više čoveka kojeg je volela. Teže je popuniti tu prazninu kada odsustvuje neko za koga ste bili previše vezani, ali ste istovremeno svesni da se taj neko nikada neće vratiti. Ovaj slučaj će je spasiti na neko vreme... sve dok je ne uništi i ne pokopa sve dublje u misli i detalje kojih se uporno kloni. Murat i Aida tiho i prijatno su pozadi ćaskali o Filipu Ivanoviću. Slučaj je predat u odeljenje za teške zločine i svi iz njihove ekipe odlučili su da se klone hotelskog slučaja. On ni upola nije bio zanimljiv kao što je ovaj, a ovo je tek početak. Policajci ne znaju šta ih čeka, šta će ih tek snaći. Trebalo je sve ovo da bude drugačije, ali nemoguće je zadržati zanimljiv slučaj u rukama a da ti taj isti ne isklizne.

Muškarac je odlučio da je vreme da gleda film. Seo je pred monitorima starih kompjutera koje je sam popravio i priključio uz kamere koje su postavljenje jedan metar ispod njega i svuda u njegovom neprisupačnom skrovištu. Smanjio je temperaturu na minus deset u sobi devojke te samo čeka da svakog trena hladan vazduh počne da popunjava prostor oko nje. Izvadio je čips i udobno se smestio na kožnu fotelju. Devojka je osetila trzaje u mišićima i grudima. Hladno. Oduvek je bilo previše hladno na mestu na koje je dovedena. Sada je postalo još hladnije. Nešto se dešava. Gledala je oko sebe ne shvatajući odakle hladan vazduh dopire do nje. Prsti na nogama i rukama su joj se u migu zaledili. Hoće li takva biti njena smrt? Hoće li umreti od hladnoće ili treba da se desi još nešto pre nego njeno srce prestane da kuca? Ta dva pitanja su joj samo prolazili glavom.

,,Nisu pronašli ništa jer nisu dovoljno dobro tražili. Nisu gledali znakove, sitnice. Jednostavno nisu." Govorila je glasno Aida vodeći sve prema pravcu kanjona. Sve što je rekla, svi prisutni su to već uveliko znali čim niko od istražitelja i volontera ništa nisu pronašli, ali odlučili su da joj prećute. Pratili su je razgledajući okolinu.
,,Planiraš da nas odvedeš do neke pećine? Mislim da su ih pretražili." Prokomentarisala je Lisa. Uhvatila se za Muratovu kad joj je noga beše skliznula sa kamena. Odmah se pribrala i pustila ga, te je prošla ispred njega. Samo da ne pomisli da to radim namerno, pomislila je. Odjednom su zastali te se ona zakucala u Aidina leđa. Od ranog jutra nije sva svoja. To je tek malopre shvatila. Aida je udarila rukom po velikom kamenu u obliku dijamanta. Čudo je to šta sve priroda može da stvori.
,,Kamen?" Prozbori Murat nestrpljivo.
,,Kamen." Odgovori Aida. ,,Ako taj čovek uporno otima ovde onda ne živi daleko odavde. Vrh planine? Negde između uvala?"
,,Negde gde je mesto očigledno i gde niko neće tražiti. Živi na netaknutom mestu." Razmišljala je Lisa naglas. ,,Divljina je netaknuta. Zato ne možemo da ga pronađemo. Gde su ovde zabranjena i opasna zona?"
,,Napred prema uvali ali sve je tako očigledno i sve se vidi." Odgovorila je Aida. Možda je prošlo četrnaest godina od toga, ali nemoguće je zaboraviti osećaj i svakodnevne sitnice koje te povezuju sa stvarima koje si preživela nekada. Tada, bilo je hladno, usred leta, krajem avgusta. Lisa je napravila korak ispred svih. Prišla je vodi. Nepristupačno mesto. Kuda me je tada odveo?

Crna sećanja (Završena)Where stories live. Discover now