31. Dubina

601 59 0
                                    

Od kog trenutka su se tačno zbližili tog dana? Šta li se desilo i ko je učinio tako da se smeju celim putem do planine? Oboje su osetili to-bilo je čudno ali lepo. Slaganje nije prava reč kada su u pitanju Lisa Nagulov i Murat Stešefić. Na njihovom spratu, u jedinici i u brigadi, svi znaju da su dvoje početnika najtrudoljubiviji. Kada dođe do sudara svetova, kada reč više nije o poslu, njihove lične živote i karaktere ne mogu da usklade. Šta se desilo sa njima dvoma dvadesetog oktobra to ni sami nisu znali. Lisa je prihvatala Muratove šale i shvatala njegov humor dok je on pokušavao da je nasmeje jer rumenilo na njenim obrazima neko vreme nije odlazilo. Išli su jedno pored drugog kad su oblačili prsluke za spasavanje koje su im dali drugi policajci. Vreme je bilo vedro, ni kišovito ni sunčano, te su se svi potajno u sebi molili da tako bude sve dok ne nameste šatore i vreće za spavanje. I tek nakon toga, kada se dvanaest ljudi opremi, tek onda će krenuti sa istragom čak iako bude padala kiša. Tada će imati sklonište od vremenskih neprilika.
,,Izgleda da su se svi opremili." Primetila je Lisa. Na obali se nalazilo oko dvadeset ljudi. Desetoro će ostati sa jedne strane gde će biti Oliver i Aida, dok će drugi zajedno sa Lisom i Muratom preći na drugu stranu. Lisi je krv ključala u venama od uzbuđenja. Tako dugo nije bila na drugoj strani. Čitavih četrnaest godina. Murat je prvi ušao u čamac te je pružio ruku Lisi da bi se bezbedno popela. Primetila je da ju je uhvatio čvrsto. Odmahnula je glavom. Ne bi trebalo da primećuje takve gluposti. Verovatno je istom jačinom držao i volontere koji su se peli na isti čamac. Oboje su mahnuli Aidi i Oliveru koji su se nalazili na obali.
Biće sve u redu, mislila je u sebi. Put do druge strane bio je kratak. Mada, jeza ju je sve više hvatala dok je gledala u vodu ispod sebe. Dotakla ju je bojažljivo, kao da će je ujesti za ruku i progutati je. Voda je bila hladna. Veoma hladna u odnosu na dan kada se njome umivala tog avgusta 2004. godine. Obrisala je ruku o crne farmerice ali nije sklanjala pogled sa reke. Bilo je nemoguće ne zapitati se koliko je stvarno duboko ispod njih i šta se sve zapravo nalazi tamo.
,,Plašiš se dubine?" Muratov glas ju je trgao i prekinuo joj misli.
,,Ne, nimalo." Odgovorila je tiho. ,,Samo... ne znam kako to da objasnim." Sela je bliže kolegi i približila mu se kako niko ne bi čuo o čemu govore. Pomisliće da je skrenula s uma kada bi je čuli. Potom ga je pitala. ,,Zar te nikada nije zanimalo šta se nalazi ispod nas? Ovo je ipak reka. A ovo mesto, koliko god ovde ljudi nestalo, zapravo je netaknuto. Tok reke je brz. Zamisli koliko tela pluta u vodi i koliko je još toga neotrkiveno?"
Oči su joj sijale dok je nestrpljivo čekala njegov odgovor. Primetila je da se udubio u misli zbog njenog pitanja.
,,Razmišljao sam sve vreme nekada o tome, davno, kada sam često dolazio ovde. A onda, kada više nisam obraćao pažnju na vodu, na ono što me okružuje, sve pretpostavke su tada nestale." Spustio je niže glavu približivši lice Lisinom uvetu. ,,Ali to ne isključuje da nisam razmišljao o tome dok sam odmarao na drugim mestima. Sve vreme razmišljao sam o ovom mestu. O ovoj reci. Drugačija je od ostalih."
Lisinim telom prošli su žmarci. Razmišljaju isto a svejedno su u potpunosti različiti. Kako to da se u detinjstvu nikada nisu sreli dok su se ovde odmarali? Lisa je prva iskočila iz čamca kada su stigli na drugu obalu. Ova je bila drugačija. Nenaseljena. Netaknuta. Svuda oko njih prostiralo se visoko drveće borove šume. Pogled je bio neverovatan, ali i jeziv. Ubrzo, kada su svi izašli iz čamca, zelena šuma je progutala sve putnike čim su kročili u nju.

Crna sećanja (Završena)Where stories live. Discover now