Čujem šumove oko sebe, ali ne vidim odakle dopiru.
Sve je mračno.
Kao da oči držim zatvorene, a zapravo su otvorene i gledaju u ništavilo.
Ili mi se čini?
Pokušala sam reći nešto. Nisam uspjela. U redu, ovo je čudno.
Što se događa sa mnom?
Polako me ponovno hvata onaj isti osjećaj tišine. Ponovno mrak i tmina.
Dylan's p.o.v.
Aria se počela buditi. Mrmljala je nešto.
Približio sam se kako bi ju bolje razumio no nisam shvatio ništa.
Oči nije otvarala, pokušala je, ali nije uspijela.
Ubrzo zatim ponovno je zaspala.
Brzo sam ustao i otišao po doktora.
Sreo sam ga kod aparata za vodu.
'Doktore dođite, sa Ariom se nešto događa!'
Rekao sam povlačeći ga za ruku.
'Gospodine prvo me pustite, znam sam hodati.'
Prekorio me.
Od uzbuđenja nisam shvatio što činim.
'Oprostite'
Rekao sam postiđeno.
'U kojoj je ono sobi gospođica?'
Pitao me dok smo hodali hodnikom.
'212.'
Pokazao sam mu rukom gdje je i on je otvorio vrata.
Prišao joj je i otvarao zjenice oka. Prvo jedno, pa drugo.
Svjetlio je sa onom malom baterijicom.
'Što se dogodilo?'
Pogledao me.
'Mrmljala je nešto i pokušala otvoriti oči, ali nije uspjela.'
Rekao sam u jednom dahu.
'I za to ste me zvali?'
Pogledao sam ga iznenađeno.
Što mu to znači?
'To je sasvim normalna reakcija kada ljudi provedu puno vremena bez svijesti.'
Odgovorio je na moje pitanje iz glave.
Posramljeno sam spustio glavu.
'Nemojte me više zvati za takve gluposti!'
Rekao je ljutito i odjurio iz sobe.
Ostao sam stajati tamo kao mulac premotavajući što se upravo dogodilo.
Odjednom mi se učinilo smiješnim i nasmijao sam se, glasno.
Baš u tom trenutku je došao doktor.
Ponovno.
Gledao me sa skupljenim kapcima.
Otišao je do Arina kreveta i uzeo baterijicu. Očito ju je zaboravio.
Susprezao sam smijeh koliko sam mogao, ali kada je izašao popustili su mi konci i odvalio sam se smijati.
Pogledao sam u Ariju i osmijeh mi je splasnuo.
Ja se smijem kao lud, a moja djevojka već tri sata leži bez svijesti.
Kakav sam ja to dečko?
Sjeo sam na stolicu pored nje i primio je za ruku.
Čuo sam od ljudi da iako su bez svijesti mogu čuti što im se govori.
Pokušao sam i ja.
'Aria, možda me čuješ, a možda i ne, oprosti što sam te doveo u ovo stanje, da sam bio malo smijeliji Eric bi na vrijeme stao sa svojim riječima.
Žao mi je gledati te takvu.
Molim te probudi se.
Pogledaj me prekrasnim smeđim očima i kaži volim te, zapravo, ne moraš ništa reći samo se probudi.'
Suza mi je skliznula niz obraz.
Obrisao sam je desnom rukom, dok mi je lijevu dodirnula slabašnom rukom.
Pogledao sam je, otvorila je oči.
Toliko sam bio sretan da sam odmah skočio sa stolice i poljubio ju u obraz.
Smrknula se, valjda ju je boljelo.
Brzo sam otišao po doktora.
Aria's p.o.v.
Vidim tračak bijelog svijetla.
Gledam oko sebe, vidim Dylana kako nešto govori i plače.
Zašto plače?
Stisnula sam mu ruku, a on me brzo poljubio u obraz.
Namrštila sam se jer nisam znala što se događa.
Zatim je brzo nestao.
Vratio za nekoliko minuta sa čovjekom u bijeloj kuti i ženom u plavoj uniformi.
Poznata mi je ova kombinacija.
Bolnica.
Što radim u bolnici?
Što se dogodilo?
Pokušavala sam premotati film unazad, ali nisam uspijevala, glava me strašno boljela.
Doktor mi je prišao i pitao..
'Aria, kako se osjećaš? Boli li te nešto?'
Ignorirala sam njegova pitanja u potpunosti.
'Dylan što se događa? Zašto sam u bolnici?'
Pogledala sam ga, a on mi je odmah prišao.
Pogledao je u doktora zatim u mene.
'Hej dušo sve je u redu.'
Smrknula sam se znajući da mi prešućuje nešto.
Doktor se upetljao baš kada sam htjela pitati Dylana o čemu se radi.
'Aria, koliko godina imaš?'
Kakve to veze ima sada, pobogu, pitala sam se.
'23.'
Dylan je odgovorio umjesto mene.
Doktor je pažnju usmjerio k njemu.
'Moram vam reći što smo saznali danas, nakon detaljne analize krvi.'
Uplašila sam se. Ovo ne zvuči dobro.
Sestra je otišla nekamo, a doktor je sjeo do mene na krevet.
'No, što je?'
Nervozno je viknuo Dylan.
'Teško mi pada ovo što ću vam sada reći..'
Napravio je malu stanku baš kada je ušla sestra i donijela mu neke papire.
Rekla bih da su to nalazi.
'Hvala sestro'
Zahvalio joj se i ona je izašla iz sobe.
'Nastavite doktore'
Rekla sam napeto.
Uspravila sam se u sjedeći položaj.
Bacila sam pogled na Dylana.
Nervozno je iščekivao odgovor kao i ja.
Doktor me pogledao sažaljivo.
'Aria, ima karcinom.'
Dylan's p.o.v.
'No, što je?'
Iznervirano sam viknuo.
Bojim se što je sa njom.
Doktorica koja ju je primila je rekla da je sve u redu.
'Teško mi pada ovo što ću vam sada reći..'
Napravio je pauzu kao u dogovoru sa sestrom koja mu je donijela Arijine nalaze.
Okej, sada sam već uplašen.
Nije valjda nešto loše?
Zahvalio se sestri koja je odmah potom izašla iz sobe.
Pogledao sam u Ariju, nervozno se uspravila u sjedeći položaj i rekla doktoru da nastavi.
Pogledala me. Vidio sam krajičkom oka, ali sam uporno gledao u doktora očekujući da napokon kaže što je.
'Aria ima karcinom.'
Mislim da nisam dobro čuo.
'Nije moguće'
Dreknuo sam.
'Izvolite nalaze pa vidite sami.'
Pružio mi je nekoliko papira.
Trudio sam se pročitati što piše, ali nisam mogao. Slova su mi bježala po papiru.
Odjednom se začulo jecanje.
Aria.
Plakala je bez imalo stida, na glas.
I ja sam se slomio vidjevši ju takvu.
Ne mogu vjerovati što joj se sve događa.
Što ću ja sada?
Kako će ona reagirati na sve ovo?
Pitao sam se dok sam je grlio i tješio, a zapravo je i meni trebala utjeha.