Slučajan susret ✔

Poglavlje 6.

'Halo?'- rekao je pospano.

'Hej, ja sam.'

'Aria, što je bilo da zoveš ovako kasno?'- čula sam paniku u glasu.

'Otišla sam Dylan. Od kuće i oca.'- izdahnula sam.

'Ti nisi normalna! Smislili bi neki drugi način.'- viknuo je.

'Molim te nemoj me prekoravati. Sada mi treba najviše tvoja potpora.'- rekla sam na rubu živaca.

'Uz tebe sam ljubavi. Uvijek i zauvijek.'

Smirio me ovime.

'Nisam mislila da imam snage i hrabrosti da mu se suprotstavim.'

Prisjećala sam se tog trenutka.

'Ni ja.'- odmah je rekao.

'Kako je reagirao?'- nastavio je.

'Da ti slažem ili iskreno kažem?'

Bojala sam se reći mu da je nasrnuo na mene. Pobjesnio bi.

'Znači toliko loše?'

Zaključio je dobro i sam.

'I više nego što si zamislio.'

'Gdje si sada?'

'Unajmila sam stan.'

'Sama si? Čuvaj se ljubavi, moram ići sutra rano ustajem.'

'Volim te.'

'I ja tebe.'

Prekinuo je razgovor.

Da sam mu rekla da me pokušao udariti poludio bi.
Ne bi imao razumijevanja više za njega i vjerojatno bi došao reći mu sve u lice.

Nije da ne želim da razgovara sa njime već se bojim da bi mu sredio da izgubi stipendiju.

Otac bi mu uništio život. Sigurna sam.

Nadam se da će nas ostaviti na miru sada.

...

Chris je došao da mi pomogne oko preseljenja.

'Kako si? Vidio sam tvog oca jutros, izgledao je veoma uzrujano.'- rekao je dok smo odmarali.

Odmahnula sam glavom.

Zaista više ne želim slušati ništa o njemu.

'Chris, molim te ne govori mi ništa o ocu, bolje svrati kad kad i pogledaj je li majka dobro.
Ne znam kako može živjeti sa njime.'

Zamislila sam se.

Ako je nasrnuo na mene, prije ili kasnije će to opet napraviti na nekomu, samo da ne povrijedi majku.

'Aria!'- pucnuo mi je prstima ispred očiju.

'Oprosti, zamislila sam se.'

Nasmiješio se, pa pitao..

'Što kaže Dylan?'

'Nije baš skakao od sreće kada sam mu rekla, ali i njemu je laknulo što nam više ne može ništa.'

Istina.
Dok sam bila pod njegovim krovom slušala sam ga bez pogovora, sada je vrijeme da uživam u životu.

Kimnuo je glavom, te smo nastavili sa poslom.

...

Christian je otišao kući i ja sam se opet našla sama sa svojim mislima.

Ne mogu pobjeći od njih. Non stop me prate i bojim se da ne poludim.

Odlučila sam otići van malo na zrak.

Šetala sam parkom i naposlijetku sjela ma klupu.

Promatrala sam zaljubljene parove kako se naguravaju, ljube, kako su sretni..
Poželjela sam da i mi ubrzo ovako šećemo.

Misleći na njega potkrao mi se mali smiješak.
Nakon nekoliko dana ponovno se smijem.

Ljudi misle da su svi uvijek raspoloženi za smijeh, da je smijeh lijek.

Možda za nekoga drugoga, za mene sigurno nije.

Za mene je lijek njegov glas, koji utječe na mene poput droge.

Opije me njegov glas, izgubim se u valovima tog predivnog zvuka.

Nisam ni shvatila da je postalo hladno, pa sam ne pazeći kamo idem ustala i krenula.

Zabila sam se u slučajnog prolaznika.

'Oprostite.'- brzo sam se ispričala.

'Aria?'- pitao je prolaznik.

Otkud zna moje ime?
Uplašila sam se.
Srce mi je kucalo 350 na sat.

'Da?'- tiho sam izustila.

'Ne poznaješ me?'

Očito da ne.

'Ne'- kratko sam rekla i krenula otići no uhvatio me za ruku.

'Ja sam tvoj stric Elias.'

Kako to da ne poznajem toga strica, a svu ostalu rodbinu znam?
Ovaj čovjek laže.

'Ne. Poznajem svoju rodbinu.'

Smrknula sam se.

'Pitaj oca. Vidjet ćeš njegovu reakciju.'- rekao je.

'Ako te poslije bude zanimalo objašnjenje, evo ti moj broj, nazovi me i ispričati ću ti cijelu istinu.'

Rekao je te mi stavio cediljicu sa brojem u džep od jakne.

Čudno sam ga gledala dok je odlazio.

Tko je taj čovjek?
Što želi?
Kakvu istinu će mi ispričati?

Tisuću pitanja mi se rojilo u glavi.

Odlučila sam sutra pozvati majku u stan i nju pitati tko je on.

Ona će mi reći istinu, ta nikada mi nije lagala pa neće ni sada.

...

Noć je brzo pala.

Još jedna bez njega.

Koliko mi samo fali.

Pogledala sam našu sliku i rastužila se.

Želim da više budemo zajedno.

Kida me polako ova razdvojenost.

Sve više i više imam osjećaj da ga gubim i da postajemo stranci.

Previše smo razdvojeni da bi imali ikakvu komunikaciju ili išta drugo.

Čovjek može svašta podnijeti.
Ali ne može dugo.

Sve ima svoj vijek trajanja tako i strpljenje.

Ljubav traži svoje, da dvoje ljudi uživa u njoj i živi ju.

Ne znam kako ćemo mi.

Već godinama se vučemo i nikako da dođemo na svoje.

Nadam se da ćemo zaista i proživjeti tu ljubav prije nego li naša ljubavna priča završi.