Slučajan susret ✔

Poglavlje 35.

Soba je 'mirisala' na teško dezinfekcijsko sredstvo.

Sva je bila u bijelom i sterilna, to valjda objašnjava zašto sam morao navući odjelo.

Nisam znao gdje smijem sjesti niti gdje gaziti, bojao sam se čak i pogledati ju.

Imao sam osjećaj da će puknuti ako ju stalno budem gledao.

Ispod nosa je imala cijevčicu, a po rukama infuzije, po jednu sa obje strane, jedna je bila bijela, a druga crvena, krv.

Nježno sam joj otisnuo poljubac u čelo, nije se pomaknula.

Ispričao sam joj kako bez nje svijet neće biti isti, kako je ona jedina stvar koja me trenutno veže za ovaj svijet.

Bio sam sa njom oko 10 minuta, koliko je dozvoljeno svakome posjetitelju, nije reagirala na ništa, kao ni dok je Eric bio uz nju čak ni njena majka i otac nisu uspijeli.

Zadnji je na redu bio Nick.

Bio sam protiv toga da ide unutra ali kako sam bio u manjini morao sam šutjeti.

Ne znam što se dogodili unutra niti što joj je pričao, izletio je van i vikao da se probudila.

Problijedio sam.
Nisam bio taj koji ju je uspio vratiti u svijet živih, spasiti je i biti uz nju dok se budi.

Ali povrh svega bio sam sretan. Jako sretan.

Aria's p.o.v.

Prvo što primjećujem dok se budim je to da je sve bijelo, zbog jake količine svijetla trepnem nekoliko puta prije nego ugledam Nicka kako me zabrinito posmatra.

'Hej'

Tiho je rekao.

'Nick?'

Približio mi se tako da me čuje.

'Što se dogodilo?'

Odmahnuo je glavom.

'Poslije ću ti sve reći sada je najbitnije da si se probudila.'

Sklopila sam oči na tren, a on je već bio vani i vikao kako sam se probudila, za tren je soba bila puna.

Majka, Bill, Eric, svi su bili tu.
Osim Dylana.

Pokušala sam ustati u sjedeći položaj da bolje vidim ali bila sam preslaba.

'Majko, gdje je Dylan?'

Pimilovala me po glavi.

'Ovdje je cijelo vrijeme. Nije se odvajao od tebe. Sigurno je u toaletu.'

Kimnula sam glavom.

Promeškoljila sam se u krevetu jer mi je bilo neudobno.
Nick je priskočio u pomoć i popravio mi jastuk.

Usput mi je šapnuo

'Ne znaš koliko sam se uplašio.. hvala Bogu da si dobro.'

Zagledala sam se u njega.

Što mu je? Čudan je još od onog razgovora.

Nečiji kašalj natjerao me da pogledam u smjeru vrata.

Dylan je stajao ondje sa još par liječnika.

Namršten i sretan pogled koji mi je upućivao dao mi je do znanja da je vidio scenu od maloprije.

Svi su izašli kako bi me liječnici pregledali. Potvrdili su mi da sam u redu i usput se ispričali u ime sestre koja mi je prikopčala pogrešnu dozu terapije.

Dobila je otkaz, kao da to mijenja činjenicu da sam skoro umrla zbog nje.

Kao da sam malo spavala san me opet prevario.

'Sve što pokušaš biti će uzaludno'

Uzastopno mi je tu rečenicu ponavljala djevojka duge bijele kose i plavih prodornih očiju.
Kamo god sam se okrenula tu je bilo njeno lice, slijedilo me ponavljajući one čudne riječi.
Uplašila sam se.
Nisam shvatila što je time željela reći.

Iz sna me trgnula sestra.

'Jeste dobro?'

Upitala je.

Tupo sam zurila u nju.

'Preznojili ste se. Sigurno ste loše sanjali.'

Kimnula sam glavom.

Pružila mi je plavi ručnik koje je visio o vratima sobe i izašla.

Nikako nisam mogla prestati misliti na san, tko je ta djevojka? I što dovraga znače njene riječi?