Slučajan susret ✔

Poglavlje 10.

U stanu sam sjedila sama sa mislima.

Zatrpana mi je glava svakakvim informacijama.
Smeta mi to.

Još uvijek ne mogu doći k sebi.
Nisam Palvin.

Cijeli život imam osjećaj da živim neki tuđi život, sada vidim i razlog.

Dylan.
Moram njemu javiti.

'Reci dušo'

Javio se.

'Možeš li doći ovaj vikend? Molim te, nisam dobro.'

Progutala sam knedlu u grlu.

'Što je bilo Aria? Zašto plačeš?'

Uznemirio se.

'Molim te dođi.'

Suze su se slijevale same od sebe.

'Hoću naravno ljubavi. A sad te preklinjem da prestaneš plakati.
Srce mi se slama što nisam pored tebe da te utješim.'

Na ovo sam se rasplakala još i više.

'Hej, Aria, smiri se.. sve će biti dobro. Za manje od jednog dana ću biti pored tebe.'

Točno.
Neću ga obradovati dobrim vijestima.
Previše ih je da raspoznam koje su dobre, a koje ne.

'Čekam te.'

To je sve što sam uspjela smisliti.
Nisam bila u stanju razmišljati.

'Jesi dobro?'

Pitanje je stiglo kao naručeno.

'Nisam. Uopće nisam.'

'Volim te, znaš to?'

Pitao je.

'Znam. Tvoja ljubav mi daje snagu da izdržim sve ovo.
Ne znaš koliko mi je teško.'

Nije ništa rekao.

'Volim i ja tebe.'

'Rekao sam ti već nekoliko puta, nisi sama u tome svemu.
Znaš da sam uvijek uz tebe i da sam ti velika podrška.
Molim te ljubavi smiri se.
Kada dođem ispričat ćeš mi što je bilo i onda ćemo zajedno naći rješenje.'

E baš ovo mi je trebalo.
Ove riječi da me potpuno umire i daju mi snagu.
Nisam sama kaže.. ja se osjećam drugačije.
Možda zato što je daleko od mene.

'Nadam se da će sve biti dobro.'

Uzdahnuo je.

'Ne mogu ti obećati da hoće. Ali ono što ti mogu obećati je to da ću učiniti sve da pokušam.'

Izmamio mi je osmijeh na lice.

'Hvala ti ljubavi što postojiš i što si baš moj.'

'Na čemu mi to zahvaljuješ ludice moja'

Sada je sigurno. Sa ovim čovjek želim provesti ostatak svog života.

'Volim te.'

'Volim i ja tebe. Vidimo se uskoro.'

'Ljubim te.'

Rekla sam i poklopila.

Ne mogu dočekati sutra navečer da dođe.

...

Chris je navratio ujutro da vidi kako sam.
Ni sama nisam znala odgovor.
Osjećaji su mi pomješani.

'Kako se osjećaš?'

'Onako.'

Rekla sam sumorno.

Pogledao me sažaljivo. Opet.

'Nemoj me tako gledati. Osjećam se još i gore.'

'Oprosti. Nisam mislio ništa loše.'

Rekao je pijući sok.

'Znam. Oprosti i ti na mojoj reakciji. Sva sam napeta. Ne mogu dočekati da Dylan dođe.
Toliko ga želim vidjeti i reći mu što me muči.'

Pogledao me.

'Dylan dolazi? Pa nisi mi rekla.'

'Zaboravila sam. Nisam ni ja znala. Sinoć smo se čuli i tako se dogovorili.'

Kimnuo je glavom.

Ostatak razgovora proveli smo pričajući o tome kako da riješim problem.

Oko pola 12 otišao je doma, a ja sam otišla malo odspavati.

Previše su me umorile ove brige.

...

Večer je bila ugodno topla.
Uživala sam čekajući ga.

Vlak se zaustavio i on je izašao.

Na sebi je imao bijelu majicu i traperice.
Izgledao je božanstveno.

Prišao mi je, ispustio kofer i poljubio.

Eksplozija osjećaja.

Osjećala sam se kao da nemam niti jedan problem na svijetu.
Bila sam fokusirana samo na njega, njegove usne i to da ga više ne želim pustiti.

Ne mogu stalno iznova osjećati tugu kada ode i sreću kada dolazi.

To nije zdravo niti dobro.

Sada sam mirna.
I da sutra objave da je kraj svijeta bila bi sretna jer je on sa mnom i pored mene.

Bila bi sretna jer bi umrla u ljubavi.
Voljena.