Slučajan susret ✔

Poglavlje 27.

Dylan's p.o.v.

Aria je sjela u auto sa onim tipom.
U tom trenutku je zgazila moje srce koje se očajnički predalo njoj pod noge.

Sa takvom radošću sam ga zdrmao da me preplavio osjećaj ponosa.
Nitko ne dira moju Ariu.
Ona je samo moja, iako više nismo zajedno učiniti ću sve da ju vratim.
Ne mogu podnijeti da je vidim sa nekim drugim, a znam da bi to trebao biti ja.

Zabrljao sam i to gadno, ali bio sam pripit i pola toga se ne sjećam.

Teško mi je povjerovati da nam se ovo događa sada, kada smo napokon slobodni od Jamesa.

Uzeo sam njenu vjenčanicu sa sobom, duboko u srcu znam da će je ipak odjenuti za mene.
Osjećam da će nas sudbina ponovno spojiti, mi smo rođeni jedno za drugo.

Ništa joj on ne može pružiti, a što već nisam ja.
Svaka mala sitnica će ju vratiti u naše dane, dane kada je zaista bila sretna.

Sve će ju podsjećati na mene, a onda kada joj bude najteže pojaviti ću se.

I iskupiti za svoju grešku.

Aria's p.o.v.

Jutro je svanulo, a ja sam ga dočekala budna.
Nisam mogla spavati, ionako ga i budna sanjam što bi tek bilo da sam uistinu zaspala?

Razmišljam jesam li ga povrijedila i koliko jako.

Samo je otišao, digao ruke od nas.

Osjećam grižnju savjest zbog poljupca.
Nekako sam se duboko u srcu i dalje nadala da ćemo biti zajedno dok je razum očito bio protiv njega.

Vječite suprotnosti, razum i srce.

Koga poslušati?

Razum koji mi pruža novi početak uz predivnog dečka, samo, koliko još mi je preostalo vremena i želim li ja zaista početak sa nekime?

Ili srce, koje je odlučno predano Dylanu od prvoga trenutka kada smo se sreli, koje ne želi nikoga drugoga pustiti unutra ma koliko on dobar i drag bio.

"Aria, otac ti je rekao da požuriš, zakasniti ćeš!'
Vikala je majka na mene.
Spremila sam se na brzinu i obula svoje sjajne bijele starke.
'Stižem!' Viknula sam i u čas posla bila na vratima, pozdravila sam ih oboje i krenula na faks prvi dan mi je danas.
U svoj žurbi nisam gledala kamo hodam niti ima li itko ispred mene, to je rezultiralo sudarom velikih razmjera.
Tada sam prvi put vidjela te oči, oči koje će biti moje narednih pet godina, oči koje će me povrijediti i dotući srce.
Nosio je hlače i laganu majicu, bio je zgodan.
Stajali smo jedva nekoliko milimetara udaljeni jedno od drugog.
Srca su nam ujednačeno kucala.
Divlje u svom ritmu.
Nešto je rekao, ali nisam shvatila što.
'Da ti pomognem?'
Pitao je ponovno, a ja sam pogledala oko sebe i vidjela moje knjige razbacane na pločniku.
Osjećala sam se čudno kada je spustio pogled sa mojih očiju, željela sam još, da me zauvijek tako gleda.
'Usput, ja sam Dylan', dodao je."

To je bio taj slučajan susret koji mi je obilježio život.

Kajem li se?

Niti malo, on je moja predivna uspomena, svaka misao na njega tjera me na osmijeh, ne na suze koje u ovome trenutku teku u hektolitrima, ne zbog toga što me boli već zbog pomisli da više nikada neće biti moj.
Da neću okusiti te usne kojih sam toliko željna, da me neće grliti njegove snažne ruke i davati mi utjehu.. Slomila sam se, prevarila samu sebe da mogu bez njega.

Suza je za suzom klizila dok sam na mobitelu čitala naše poruke i gledala slike, e da se mogu vratiti u to vrijeme, vrijeme u kojem nisam znala za bolest i u kojemu smo Dylan i ja bili sretni zajedno.

Uzdrmao je moj svijet svojom pojavom, uzdrmao ga je i odlaskom.
On je uragan za mene. Uragan Dylan koji je u prvi mah osvojio moje srce, a poslije ga razorio, baš poput oluje.

Mrzim se zbog toga što mi fali.
Način na koji me povrijedio je jedan od najgorih, ne bi trebala ovoliko žaliti što nije pored mene, ali ipak nedostaje mi, u srcu mi je praznina, bolna praznina.

Ustala sam i izašla na balkon sobe u koju me smjestio Nick.
Udahnula sam svježi zrak, baš on mi je trebao da mi raščisti misli.

Pogled mi je pao na kinoplakat na ulici, prikazivali su kontroverzni film 'Pedeset nijansi'.

Sjećanje me odmah vratilo na dan kada sam sa uzbuđenjem čitala sve tri knjige, a Dylan se mrštio jer je smatrao da je to čista idiotarija.
Poslije je pristao pogledati film, više je tip za gledanje nego za čitanje.

Smiješak mi je zaigrao u kutovima usana.

Negdje duboko u sebi molila sam se da me Bog uzme što prije, kad mi je već dodijelio tu bolest, kad već nemam njega.

Isto tako sam se nadala da nije odustao od mene, da će se boriti za našu ljubav.

Hladan zrak me zapuhnuo i ja sam se stresla.
Tako ledeno se osjeća moje srce.

Jednom kada ti netko uđe u srce teško ga je odande iščupati, da ti napravi najgore i najružnije stvari svejedno bi ga čuvala unutra, svejedno ga ne bi puštala od sebe.

Shvatila sam da nikada neću moći biti sa drugim, da je Dylan moja jedina i stvarna ljubav.
Povrijedio me istina, ali toliko ga volim da sam spremna oprostiti mu.

Možda sam luda, ali još sam gora bez njega.

"Tko te jednom povrijedi, učiniti će to opet, prije ili kasnije" -rekli bi mnogi, a ne znaju da bi ja od njega primila sve, baš sve.

Jer potreban mi je, njegova ljubav, snaga, pogled koji me uvijek digne i da mi podršku, treba mi on na putu oporavka.

Osvrnula sam se oko sebe i pitala se što uopće radim ovdje kada mi je mjesto kraj njega.

Mjesti mi je tamo gdje je on.