Slučajan susret ✔

Poglavlje 11.

'Dylan?'

Okrenuo se.

'Dođi, sjedni pored mene.'

Pokazala sam rukom na prazno mjesto.
Ušao je sa terase i zatvorio vrata.
Sjeo je do mene.

'Aria, što znaš? Neizvjesnost me ubija, što te toliko potreslo?'

Progovorio je prvi.

'James nije moj otac.'

Raširio je oči.

'Kako to misliš?'

Nisam znala kako da mu objasnim.
Odlučila sam reći mu sve, bez okolišanja.

'Prije nekoliko dana srela sam dečka po imenu Elias.
On mi je spomenuo nekakvu istinu i da pitam oca o njoj.
Kako ne razgovaram sa njime zbog odlaska pitala sam majku tko je on, rekla je da mi ne može reći, razočarana što mi nije rekla, nazvala sam tog Eliasa i našli smo se.
Chris je išao sa mnom, za svaki slučaj.
Tada mi je rekao da James nije moj otac.
Naravno da mu nisam povjerovala, rekla sam da želim dokaze i nedugo poslije mi ih je dao. Doveo je mog biološkog brata Erica i dali su mi DNK nalaz u kojem piše da James i ja nismo u krvnom srodstvu.
Šokirala sam se Dylan.'

Šutio je, a nakon par sekundi rekao..

'Kao i ja sada. I vjeruješ li im?'

Pogledao me.

'Vjerujem. Zato se ponašao prema meni grubo.'

Sjetno sam rekla.

'Ima smisla. Chris je bio uz tebe cijelo vrijeme, zar ne?'

Uhvatio me za ruku.

'Da. Bio mi je velika potpora. Još se i posvađao sa Ericom.'

Rekla sam otpivši gutljaj vode.

'Pozovi ga sutra da mu zahvalim. Čuva te kada ja nisam tu.'

Kimnula sam glavom u znak potvrde.

'Jesi razgovarala sa Jamesom?'

Pitao je.

'Uskoro ću. Ne želi me vidjeti zato što sam otišla od kuće.'

Spustila sam glavu.

'Nadam se da je vrijedilo što sam otišla.'

Stavio mi je prst na bradu i podigao je.

'Kako to misliš?'

Zbunjeno je izgledao.

'Mislim na nas. Nadam se sa će nam veza još više ojačati.
Nadam se i da me nikada nećeš ostaviti jer, puno sam se žrtvovala da bi se izborila za našu ljubav.
I na kraju nadam se da shvaćaš to što sam napravila za nas.'

Spustio je ruku.

'Aria, shvaćam ja sve i nikada se nemoj pitati hoću li te ostaviti jer ja se svako jutro budim moleći Boga da nikada ne prekinemo.
Ne mogu ti biti samo prijatelj, nikada i nisam mogao.
Ono što imamo ti i ja, rijetki dožive u životu.'

Pogledala sam ga.
Gledao me pravo u oči.

'A što to mi imamo?'

Osmijeh mi se ocrtavao u kutovima usana.

'Istinsku, pravu, nemjerljivu ljubav.'

Nasmijala sam se.

'Volim te Dylan.'

Poljubio me u čelo.

'Volim i ja tebe dušo. I ne brini. Sada sam ovdje, riješit ćemo tvoje probleme.'

'Do kada ostaješ?'

Spustila sam glavu u njegovo krilo, a on mi je mazio kosu.

'Dva tjedna. Ne pitaj kako sam to uspio.'

Nasmijao se.
Taj osmijeh, to je sve što želim vidjeti i slušati trenutno, ali i do kraja života
Predivan je.
Pitam se kako je taj muškarac baš moj..

'Dylan?'

'Hm?'

'Ne puštaj me nikada.'

Spustio se i legao pokraj mene.

'Nikada Aria. Nikada.'

Zagrlio me i tako sam zaspala.

Ljubav koju šalje prema meni je jaka, čak štoviše očita.

U očima mu vidim sjaj, ja to zovem sjaj ljubavi.

Sretna sam pored toliko stvari radi kojih bi trebala biti tužna.

On je moj spas.
Bijeg od stvarnosti.

Lažni realizam.

Nekada mi se čini da je ovo vrijeme koje provodim sa njime samo san.
Jer, toliko mi je lijepo da to ne mogu opisati.

Znate onaj osjećaj skakanja trbuhu kada vidite osobu koja vam znači?
Meni je tako svaki put kada ga vidim

Svaki dan se zaljubljujem u njega, iznova i iznova.