Slučajan susret ✔

Poglavlje 26

Na prvi pogled njegov stan djeluje hladno kao i sama zgrada.

No kada sam vidjela detalje shvatila sam da je on jedan veliki emotivac i topla osoba zapravo.

Ni ne shvativši, ostala sam sama u velikom dnevnom boravku, iskoristila sam to kako bi saznala nešto o njemu. Pogledala sam na policu iznad televizora, ondje su stajale slike.

Nick i neka djevojka, zapravo dosta slična meni, samo puno lijepša, krasili su jedan od tri sjajna srebrna okvira.
Tko mu je to? Djevojka?
Osjetila sam žalac ljubomore, nisam valjda za par sati razvila neke osjećaje prema njemu?

Na druge dvije su bili Nickovi roditelji, pretpostavila sam i Nick sa dečkom vrlo sličnim sebi. Možda mu je brat ili rođak.

Prstima sam prešla po mjestu gdje je Nickovo lice.

Nakašljao se iza mene što me natjeralo da se za crvenim i postidim svog njuškanja.

'Oprosti'

Jedva razumljivo sam rekla.

Na sebi je imao sportsku trenirku koja mu je lagano visjela s bokova i bijelu majicu.
Iako u naizgled običnoj kombinaciji prelijepo je izgledao.

Shvativši da ponovno zurim, brzo sam pomakla pogled u stranu prije nego me opomene.

'Jesi za piće?'

Pitao je kroz polusmijeh itekako svjestan dojma koji ostavlja na mene.

Kimnula sam glavom. Kao da mi je oduzeo dar govora.

Otišao je u kuhinju, a ja sam uzela prvo što mi je došlo pod ruku i hladila se.

Postala sam svjesna da me privlači.

Osjećaji se još nisu razotktili, ali privlačnost itekako jest.

Za nekoliko minuta vratio se sa sokom u rukama.
Sjeo je na trosjed i ja za njime.

Pružio mi je piće i ja sam otpila jedan gutljaj.

Gledao me znatiželjnim očima, znam što je čekao, objašnjenje.

'Dylan je..'

Krenula sam objasniti, ali me prekinuo.

'Ako ti je teško pričati o tome, ne moraš sada, ispričati ćeš mi drugi put.'

Znači biti će drugi put.
Sretna ovom izjavom rekla sam..

'U redu je.'

Nasmiješio mi se lagano.

'Dylan je bio moj 5-godišnji dečko i odnedavno zaručnik.'

Stala sam, otjerala suze iz očiju zatim nastavila.

'Saznala sam da čovjek kojeg sam smatrala ocem to nije bio. On, Dylan je svo vrijeme bio uz mene i davao mi bezuvjetnu podršku i ljubav.
Nakon toliko godina patnje i boli, moj 'otac' nas naime nije prihvaćao stoga sam ja otišla od kuće kako bi bila sa čovjekom kojeg volim. Tada sam mislila da i on mene voli.'

Otpila sam još malo soka i ignorirala Nickov zapanjen izraz lica.

'Bio je uz mene kada sam saznala da imam rak. Ništa nije slutilo na kraj naše 'velike' ljubavi.
Shvatila sam da mi nije preostalo dugo pa sam ga zamolila da me učini svojom ženom. Da se vjenčamo.
Nikada neću saznati je li pristao iz razloga što me voli ili iz sažaljenja.
Sve smo dogovorili, on je kupio odijelo, ja vjenčanicu, znaš, prekrasna je bila.'

Pustila sam suzu da mi sklizne obrazom.

'Onda mi je priznao prevaru. Mislila sam da sanjam, da to nije istina.
Ostavila sam ga. Srce me boljelo kao nijedna bol koju sam osjetila do tada.
I danas me boli kada sam ga vidjela drugačijeg. To nije onaj dečko u kojeg sam se bila zaljubila i sa kojime sam bila 5 godina.'

Ni ne shvativši da plačem vidjela sam kako me Nick povlači u svoj zagrljaj.
Zagrljaj koji mi je toliko potreban u ovim trenucima.

'Aria, oprosti što sam te prisiljavao na objašnjenje.'

Nježno mi je šapnuo.

Zavukla sam glavu duboko u njegov vrat i teško disala.

'U redu je'

Istim tonom sam odgovorila.

Podigao mi je glavu.

'Jesi li za jedne palačinke? Za moje svi kažu da popravljaju raspoloženje?'

Nasmijala sam se njegovom licu koje je poprimilo ponosan izgled, pokušaj takvog izgleda.

'Ne želim ti biti na teret. Bolje da krenem.'

Rekla sam ustajući sa trosjeda.

'Ne dolazi u obzir, Aria, ti nisi u stanju živjeti sama, što da ti pozli?'

Ima pravo. Ali ne mogu kod njega biti.

'Dok se ne čujem sa Ericom ostaješ kod mene.'

Ozbiljno je rekao.

'A sada trkom u kuhinju da pravimo te palačinke.'

Nasmijala sam se.

'Hvala ti Nick.'

Kratko sam ga zagrlila.
Drag je.

Sjedila sam na barskom stolcu Nickove kuhinje.
Mjesečina je obasjavala dio moga lica kroz kuhinjski prozor.

Nisam mogla spavati.

Mislila sam na Dylana. Gdje je? Što radi? Je li dobro? Sa kime je?

Tisuću pitanja mi se rojilo u glavi.

Uzela sam tabletu za glavobolju iz ladice i pokušala dohvatiti čašu.

Pošto sam niska dosta velik mi je bio problem uzeti jednu.

Popela sam se na prste i istegnula koliko sam dugačka.

Osjetila sam Nickovo prisustvo.
Zapravo njegov parfem.

'Trebaš pomoć?'

Upitao je hrapavim glasom.
U ovih nekoliko sati koliko ga znam nisam još čula ovakvu boju glasa.

Okrenula sam se i nasmiješila.

'Ako je moguće'

Bez ijedne riječi mi je prišao i podignuo me kao da sam list papira, a ne djevojka od čak 55 kg.
Kažem čak jer unatoč raku još nisam počela mršavjeti.

Uhvatila sam čašu i lagano me spustio, no ne pod već me posjeo na radni stol.

Sada smo bili iste visine.
Kroz malu svijetlost mjesečine pogledala sam mu oči i pozorno upila svaku crtu lica.

Okupan Mjesečevim svijetlom bio je zaista lijep prizor.

'Aria..'

Izustio je jedva čujno.

'O ovome maštam otkako sam te vidio kako ležiš u bolničkom krevetu.'

Mašta o tome da sjedim u njegovoj kuhinji?
Nesigurna u odgovor, pitam..

'O čem..'

Prekinuo me poljupcem.
Vrelim, slatkim poljupcem.

Prihvatila sam ga i stavila mu ruke u kosu.

Obujmio me rukama oko struka i stegnuo k sebi.

Instinktivno sam mu se približila donjim dijelom tijela.

Znam da je ovo pogrešno, da svjesno radim grešku, ali tako je dobro, toliko da ne mogu prestati.

Odvojeni jedno od drugog ubrzano smo disali.

Zagrlio me i poljubio u tjeme.

Čudno, osjećala sam se sretno. Nisam pomislila na Dylana dok me ljubio, to bi trebao biti neki znak?

Znak da treba krenuti dalje.
Da ne vrijedi čekati i tugovati.
Ionako ću uskoro otići, želim maksimalno iskoristiti preostalo vrijeme.

A Nick mi se čini kao odličan suputnik na tome putovanju.