Slučajan susret ✔

Poglavlje 15.

Početak noći sam provela u razmišljanju što je sa majkom, zabrinula sam se kada je rekla da ju vratimo k Jamesu.

Nešto nije u redu, osjećam to.

Ustala sam po čašu ledeno hladne vode.
Prijala mi je.

Sjela sam za kuhinjski šank, san mi nikako nije dolazio.

Nisam osjećala umor niti išta nalik na njega.

Zadubljena u misli nisam niti shvatila da mi se Dylan pridružio.

Imao je samo bokserice na sebi.
Malo je reći da sam se zacrvenila u licu od prljavih misli.

'Vidio sam upaljeno svjetlo, što je bilo?'

Pitao je nježno.

E ovo je pravi muškarac, osjeća kada njegovoj djevojci nije dobro i kada joj treba pomoć.

Okrenula sam se k njemu.

'Mislim na majku.'

Zagrlio me lijevom rukom oko vrata, a desnom mi mazio obraz.

'Aria, stvarno sam zabrinut za tebe. Uopće ne misliš na sebe, to je jako loše.'

Ozbiljno me pogledao.

Nisam ništa rekla, samo sam gledala u njegove predivne oči.

Svakim milimetrom kako mi se približavao moje srce je sve brže udaralo.

Kada je prislonio svoje usne na moje osjetila sam neobičan naboj.
Bio je to čaroban trenutak, kao da nam je bio prvi, a ne 'ko zna koji poljubac.

Sada je potvrđeno 1000% da je on čovjek mog života.
Sa njime želim dočekati starost i igrati se sa unucima.
Pričati im našu ljubavnu priču.

Toliko trenutaka i svega ostaloga imamo zajedno da jednostavno jednu sekundu ne mogu bez njega.

Oči su ga navikle gledati, uši slušati, a srce voljeti.

Ima pravo onaj tko kaže da se samo jednom u životu voli.

Poslije njega ja ne bi mogla drugoga voljeti, jer bi srce znalo da je voljelo onog pravog i jedinog njega vrijednog.

Odvojili smo usne i ubrzano disali.

'Volim te Aria. Ne bi podnio da ti se nešto dogodi.'

Šaptao je grleći me.

'Ne brini sve će biti u redu. Volim i ja tebe.'

Čvrsto sam ga stisnula uz sebe.

Ne želim ga nikada pustiti od sebe.
Želim ga zauvijek držati u zagrljaju.
Ljubomorna sam, ne u smislu da će mu se svidjeti lijepša od mene, već da će nju zavoljeti više od mene.

Gle mene, pričam kao da postoji treća osoba u ovoj vezi.

Postoji li?

Zapitala sam se još jednom.

Zatresla sam glavom misleći da će tako otići loše primisli.

Dylan me gledao raširenih očiju.

'Što ti je, izgledaš u najmanju ruku čudno?'

Smijao se dok je sjedao u boravak.

Smrknula sam se.

'Ne smij mi se.'

Napučila sam usne i pravila se ljuta.

Mislila sam da će povjerovati.
Ali, previše je pametan za to.

'Znam da me zezaš.'

Rekao je paleći TV.

'Što želiš gledati?'

Nastavio je.

'Što ima?'

Pitala sam sjedajući do njega.

'Krive su zvijezde.'

Rekao je i napravio tužnu facu.

'Ne, previše je tužno. Uvijek plačem kada Augustus umre.'

Kimnuo je potvrdno glavom.

'Ali je smiješno kada Isaac gađa onu kuću jajima.'

Rekao je i nasmijao se.

Prisjetila sam se scene iz filma i isto se nasmijala.

'Što ima dalje?'

Okretao je programe i stao na jednom.

'Ako ostanem?'

Zar je ovo večer tužnih filmova, pitala sam se.

'Što se tebi gleda, to ćemo.'

Rekla sam odlučno.

'Onda Krive su zvijezde.'

Prebacio je na film i ja sam se ugnjezdila u njegovo krilo.

...

Plakali smo oboje.

Rekao je da je plakao jer sam ga rastužila svojim suzama, ali mislim da je i njega film dirnuo.
Samo nije htio priznati.

U sobu smo otišli pred jutro.
Danas me čeka važan razgovor.
Hvala Bogu što je Dylan sa mnom, pa lakše podnosim nervozu i uzbuđenost.